Prema dosad prikupljenim saznanjima o ulozi medija na živote djece, kao najosjetljivije populacije, čini se kako oni na djecu mogu imati istovremeno i pozitivne i negativne učinke, ovisno o sadržajima u koje su djeca uključena, koje sadržaje prate, na koji im se način mediji obraćaju  te kako ih prikazuju u svojim izvješćima, odnosno je li im prioritet zaštita djeteta ili senzacija.

Publikacija „Mediji u najboljem interesu djeteta – pregled znanja i iskustva za kreatore medijskih sadržaja“ usmjerena je ne samo na neke segmente dječje populacije ona je mnogo više od toga jer daje vrlo iscrpan uvid u vrlo složen odnos djece i medija, kojeg vrlo detaljno propituje tako da bi trebala biti obvezno štivo za sve medijske djelatnike.

Autori su nastojali teoretski i primjerima iz prakse detaljno proučiti utjecaj medija na živote djece kao i njihov prikaz u medijima, fokusirajući se pritom na  najranjivije i najugroženije skupine djece.

Publikacija je podijeljena u tri cjeline. Prvi dio govori o pravima djeteta u BiH, drugi o najboljim interesima djeteta u medijima, dok treći prikazuje situacije koje povezuju djecu i medije.

Autori su, uz ostalo, upozorili na često kršenje Konvencije o pravima djeteta u BiH, kao i da su siromaštvo, nasilje, nedostatci u sustavu obrazovanja, diskriminacija i segregacija postale svakodnevnica u bh. društvu.

Također podsjećaju na preporuku Komiteta za prava djeteta našoj zemlji da razmotri mogućnost donošenja nacionalnog zakonodavstva koje medijima zabranjuje objavljivanje osobnih podataka djece te da osigura primjerene kazne za takvo ponašanje.

Isti komitet izrazio je zabrinutost zbog učestalih slučajeva neetičnog i neprofesionalnog ponašanja novinara koji objavljuju osobne podatke djece i mladih koji su žrtve i počinitelji kaznenih djela.

Osim toga, naglašavaju da država treba  prepoznati  i važnost medija u odrastanju djece i ostvarivanju i zaštiti njihovih prava, ne samo na zaštitu njihove privatnosti, već njihova prava da traže, primaju i daju informacije, kao i prava na izražavanje mišljenja i prava na najbolji interes u svim aktivnostima.

Autori su se u publikaciji osvrnuli i na način na koji mediji utječu na različite aspekte razvoja djeteta te njihovim mogućnostima da taj razvoj podupiru,  no isto tako upozoravaju da mediji često taj razvoj sputavaju i  štetiti mu.

Također, predlažu smjernice za promjenu medijskog imidža djetinjstva u pravcu vrjednovanja međugeneracijske investicije u rani razvoj ljudskog kapitala.

Ono što je posebno zabrinjavajuće i na što podsjećaju  jeste  nedostatak sadržaja o djeci te da je veoma mali dio prostora i vremena svega 5 posto posvećen takvim sadržajima.

–   Ukoliko bismo morali napraviti sliku bosanskohercegovačke djece, baziranu na informacijama koje dolaze iz medija, dobili bismo grupni portret na kojem su najčešće zastupljena bolesna djeca, siromašna djeca i djeca – sportski, školski i estradni talenti. Na slici će se u nešto manjem broju naći vrijedni đaci pješaci, djeca sa poteškoćama u razvoju, od kojih je nekima potrebna pomoć, a neki su je primili u vidu donacija, djeca Romi – najčešće ilustrirana kao ulični prosjaci, potom maloljetni prijestupnici, žrtve, predmeti skandala ili neuobičajeno uspješna djeca. Naći ćemo u medijima i djecu zloupotrijebljenu u političkim ili reklamnim kampanjama, te usputno spomenutu djecu u množini, koja predstavljaju simbole obilježavanja nekog međunarodnog datuma, žrtve sustava ili korisnike beneficija i usluga – objašnjava jedna od autorica spomenute publikacije Nineta Popović.

Iz svega navedenoga može se zaključiti kako je sliku djece u medijima, kao i nedostatak obrazovnog sadržaja i njihove zastupljenosti u medijima, potrebno što prije promijeniti, posebice kada se uzme u obzir da statistika procjenjuje da se postotak djece u ukupnoj populaciji BiH od 1990. do 2015. godine stalno smanjuje, dok se postotak djece koja žive u siromaštvu povećava, a prema podacima UNICEF-a stopa apsolutnog siromaštva djece u BiH je veća od 30 posto, što znači da svako treće dijete u BiH živi u siromaštvu.

S obzirom na trenutno stanje i apatiju u društvu teško da možemo očekivati neke značajnije promjene u zaštiti, razvoju i obrazovanju djece.

Šanse da današnja djeca postanu medijski pismena, odnosno sposobna za bolje razumijevanje medijskih sadržaja, smatraju autori, gotovo su nikakve, posebno kada se uzme u obzir činjenica da se naš obrazovni sustav zasigurno još dugo dugo neće mijenjati, nadopunjavati i razvijati.

Naime, iako u BiH ne postoji sveobuhvatno istraživanje o razini medijske pismenosti, može se zaključiti da je ona niska, a medijska kultura u okviru koje bi se ona mogla razvijati u nastavnim planovima i programima veoma je mala i površna.

Tako da su bh. djeca prepuštena sama sebi ili roditeljima, koji su također nedovoljno medijski pismeni te samim time nisu u stanju izabrati najadekvatniji medijski sadržaj za svoje dijete.

Posebno iscrpan je treći dio publikacije koji donosi detaljan prikaz djece u siromaštvu, djece bez roditeljskog staranja, djece pogođene katastrofama, djece zvijezdama i šampionima te dječjoj suicidalnosti.

Djeca u siromaštvu i medijske priče o njima često su patetične i stereotipne, a nedovoljno istražene i prikazane na pravi način, smatraju autori, koji su obradili i temu o mnogobrojnim humanitarnim akcijama, zaključivši kako se novinari često nađu u procjepu između profesionalizma i „uloge socijalnog radnika”, pa tako ključna pitanja koja se tiču humanitarnih akcija ostave po strani zbog čega dolazi i do čestih zlouporaba.

Posebno upozoravaju na stereotipan i često diskriminirajući prikaz djece s poteškoćama, kao i djece bez roditeljskog staranja.

Ističu kako novinarski kodeks podrazumijeva da svako dijete bude dostojanstveno prikazano te da je veoma važno kakav jezik koristimo u predstavljanju djece s poteškoćama u razvoju.

No, isto tako nastojali su skrenuti pozornost da će djeca koja žive u teškim uvjetima, biti rijetko prikazana u medijima, a kada i do toga dođe prikazuje ih se samo kao žrtve.

Osvrću se i na prikaz djece na fotografijama, posebno odbacujući takvu praksu jer smatraju da je crni povez preko očiju djece alat za etiketiranje te da se pitanje zaštite identiteta može riješiti na drugi način.

Kada je u pitanju izvještavanje o dječjoj suicidalnosti napominju kako praksa pokazuje da mediji često izvještavaju o takvim tragičnim slučajevima površno, stereotipno i senzacionalistički, a postavlja se i pitanje je li uopće u takvim slučajevima potrebno ikakvo izvještavanje zbog posljedica koje može izazvati kod druge djece.

Iz svega se zaključuje kako su djeca u medijima glavni junaci samo u crnim kronikama, a da dobre i pozitivne priče o djeci nemaju puno prostora u medijima.

S druge, pak, strane autori su u nekim slučajevima prikazali i primjere iz prakse o novinarskim pričama koje su izazvale pozitivne promjene, tako da se odnos medija prema djeci u bh. javnosti ipak ne može promatrati u crno-bijelom kontekstu nego mnogo šire iz čega se zaključuje – da novinar u djeci ne treba vidjeti svoj osobni interes već biti njegov odvjetnik u javnosti.

Publikacija je također nastojala rasvijetliti brojne funkcije medija u životu djeteta, kao i njihovu ulogu u procesu zaštite djece i njihovom odgoju i obrazovanju. Autori su nedvosmisleno ukazali i na nužnost razvijanja  istraživačkih aktivnosti posvećenih odnosu medija i djece.  

Ipak, temeljno pitanje koje je ovdje postavljeno jest kako se mediji odnose prema djeci, koliko štite njihova prava, kako ih prikazuju i na kraju koliko im ostavljaju prostora da sami djeluju.

Ukratko, budući da mediji određuju što, koga ili kakav će sadržaj prikazivati, isto pitanje trebala bi postaviti i djeca. Prikazuju li ih mediji na pravi način, daju li im dovoljno prostora  i na kraju  – koliko uopće svakodnevno utječu na njihov život ili razvoj.

Advertisements