Prof. dr. Asim Mujkić[1]

IZVOD IZ RECENZIJA

Civiliziranost neke političke ili društvene zajednice mjeri se stupnjem vidljivosti i tretmanom njenih ugroženih grupacija. Marginalizirani, pa čak i ugnjeteni položaj koji neka manjinska grupa može steći u nekom društvu svjedoči o  nedostatku senzibiliteta, empatije, odnosno aroganciji većine i njezinih svjetonazora u kojoj nema mjesta za jedinstvenost, neobično. To je samozadovoljna tiranija većine koja svoje afinitete kodificira u ”normalnost”. Tu će neormalnost obično podržati hegemonijska ideologija na kojoj počiva legitimnost nekog političkog poretka. Imajući u vidu ovaj kontekst, civilizacijska zadaća intelektualaca je dati glas potisnutom i ”nenormalnom”, biti pristrasan, odnosno – staviti se na njegovu stranu. Ukratko, poslužiti kao instrument za širenje emancipacijskog senzibiliteta i imaginacije. Međutim, postoje i one ugrožene kategorije ili društvene grupe koje se neće bezrezervno shvaćati kao manjinske, dapače, u oficijelno vokabularu normaliteta, pa počesto i u ideološkom pojmovnom registru figurirat će kao povlaštena kategorija društva. To je slučaj s djecom. U ideološkoj imaginaciji liberalizma, nacionalizma, komunizma, pa čak i fašizma, da pomenem samo neke od najznačajnijih recentni ideoloških sistema, djeca, kao kategoriju, figurirarju kao objekt od najveće brige, pa samim tim i objekt najveće manipulacije, kao nebranjeni prazan prostor u koga će ”brižna! Zajednica utiskivati svoje vrijednosti i nazore i tako reproducirati svoj poredak. Povijest naših društava obiluje najmonstruoznijim primjerima manipulacije djecom. Upravo činjenica da se podrazumijeva da su u svakom društvu djeca oficijelno njegov najvažniji dio, svojom samorazumljivošću zakriljuje najgore prakse ponižavanja, ugnjetavanja, zlostavljanja tog dijela populacije, počev od obitelji, gdje je zahvaljujući zidu nedodirljivosti obiteljske privatnosti dijete izloženo arbitrarnosti roditeljskih svjetonazorskih, psiho-fizičkih hirova, preko javnosti – medijske i ekonomske eksploatacije, pa do političke sfere i njezinih indoktrinirajućih obrazovnih politika. Dati glas djetetu – toj suštinski najmarginaliziranijoj od svih marginalizairanih društvenih grupa – što čini skupina autora u u ovom rukopisu, onda predstavlja najhumaniju zadaću koje se može latiti intelektualac danas. Dakle, već na razini osnovne ideje rukopisa, on zaslužuje najvišu ocjenu.

Rukopis Mediji u najboljem interesu djeteta je vrijedan interdisciplinarni zbornik radova podijeljen načelno u tri logične cjeline, protkan praktičnim primjerima i situacijama iz kojih proističu zaključci u vidu smjernica za postupanje medija u vezi s ovom izuzetno osjetljivom problematikom. Ono što  predstavlja posebnu vrijednost rukopisa je upravo to da svaki tekst, dakako iz svoje perspektive, doprinosi širenju senzibiliteta za položaj djece u društvu, osobiti s osvrtom na izuzetno značajnu ulogu medija u proizvodnji svakodnevne stvarnosti našeg društva. Budući da recenzija ne dozvoljava svojim formatom detaljno analiziranje, ovdje ću se samo sintetički osvrnuti, dakako, bez referiranja na pojedine autore i tekstove, na razvoj unutarnje koherencije narativa rukopisa. Najprije se polazi od pravnog okvira, da je BiH sukcesijom preuzela Konvenciju o pravima djeteta, te da postoji Akcioni plan za djecu, potom se uočava raskorak, odnosno, daje jezgrovit pregled najčešćih oblika kršenja Konvencije o pravima djeteta u BiH. Potom se uvode mediji u razumijevanje cijele situacije, imajući u vidu njihov značaj za odrastanje i odgoj djece koji, sa svoje strane, ima samoregulatorni okvir koji precizira etička profesionalna ograničenja. Tim prije, autori ističu odgovornost kreatora medijskih sadržaja, ne samo prema svakom vidu medijske kompetencije šire zajednice u BiH, te strategije inkluzije djeteta. Poseban akcenat stavljen je i na savremeni kontekst posvemašnje digitalizacije, koja je sve više karakteristika mlađih naraštaja u svijetu i u BiH, po kojima se današnja djeca u potpunosto socijaliziraju u digitalnom okruženju, koje postaje njihova stvarnost, čime se produbljuje jaz prema roditeljima i ostatku društva. U trećem dijelu knjige tretirane su posebne situacije koje povezuju djecu i medije, kao što su situacije u vezi sa djecom s poteškoćama u razvoju, za kriminal i medijski tretman, potom siromaštvo i nažalost, rastući trend humanitarnih akcija za prikupljanje pomoći za djecu. Zatim, zanimljivi ukloni ponuđeni su za problematiku djece bez roditeljskog staranja, djecu pogođenu katastrofama kao i fenomenu dječje suicidalnosti, koji je više puta uzdrmao cijeli region.

Rukopis je jedno obuhvatno kompetetno štivo nastalo plodnim ukrštanjem iskustva i teorijskih konceptualizacija, s jasnim ciljem senzibilizacije šire javnosti, pogotovo one profesionalne. Premda naslovom upućuje na svoj primarni fokus na medije, mišljenja sam da su ove ponuđene smjernice korisne za sve profesije koje su upućena na djecu – kao što su obrazovanje, kultura, zdravstvo i šire. Autori i izdavač zaslužuju svaku pohvalu za obavljeni, rekao bih pionirski posao u ovom važnom segmentu naše društvenosti, u kojem se testira naša civiliziranost i općenito humanost.

 

Bilješke: 

[1] E-mail: asim.mujkic@fpn.unsa.ba, Fakultet političkih nauka, Univerzitet u Sarajevu

Advertisements