Iz ugla djece i nevladinih organizacija, tekst opisuje trenutnu situaciju i daje pregled najčešćih oblika kršenja Konvencije o pravima djeteta u Bosni i Hercegovini. Iako je država preuzela obavezu njene pune primjene i izvještavanja prema UN Komitetu za prava djeteta i iako su prava djeteta regulisana kroz više od 70 dokumenata, povrede ovih prava jedne su među najčešćim. Siromaštvo, nasilje, nedostaci u sistemu obrazovanja, diskriminacija i segregacije, postale su svakodnevnica u bosanskohercegovačkom društvu. Nevladine organizacije upozoravaju da često korištenu krilaticu „na mladima svijet ostaje“ treba shvatiti kao upozorenje i mobilizovati sve instance društva kako bi se unaprijedila briga o djeci.

Ključne riječi: Prava djeteta, Konvencija o pravima djeteta, nevladine organizacije, glas djece, glas za djecu

Stanje prava djeteta u BiH

„Države ugovornice će poštivati i garantirati prava izložena u ovoj Konvenciji svakom djetetu u svojoj jurisdikciji, bez diskriminacije bilo koje vrste, bez obzira kojoj rasi, boji, spolu, jeziku, religiji, političkom ili drugom mišljenju, nacionalnom, etničkom, ili društvenom porijeklu, bez obzira na imovinsko stanje, onesposobljenosti, rođenje ili drugi status kome dijete, njegovi roditelji ili zakonski staratelji pripadaju.” (Konvencija o pravima djeteta, član 2.). Bosna i Hercegovina kao potpisnica Konvencije o pravima djeteta dužna je uskladiti svoje zakone i prakse sa standardima propisanim u Konvenciji, u skladu sa svojim mogućnostima. Prava djeteta su regulisana kroz više od 70 dokumenata u Bosni i Hercegovini. Ratifikacijom Konvencije o pravima djeteta, Bosna i Hercegovina preuzela je i obavezu izvještavanja prema UN Komitetu za prava djeteta o stanju prava djece u zemlji. Uporedo sa državom, praćenje stanja prava djece u BiH vrše i domaće i međunarodne nevladine organizacije i agencije kao i Institucija ombudsmena za ljudska prava. Članice mreže nevladinih organizacija za djecu BiH „Snažniji glas za djecu“ vrše monitoring stanja prava djece od 2004. godine.

Siromaštvo predstavlja jedan od ključnih problema za ostvarivanje prava djece u BiH (Izvještaj o implementaciji Akcionog plana za djecu BiH od 2002. do 2010.). Na osnovu studije stope siromaštva djece koju su proveli UNICEF i Agencija za statistiku BiH, 30,6 % djece uzrasta od pet do petnaest godina živi ispod praga siromaštva. Socijalna i dječija zaštita još uvijek je naglašeno diskriminirajuća, zavisno od teritorije gdje dijete živi ili kategorije onesposobljenja djeteta.

U čak pet kantona (Posavski, Unsko-Sanski, Hercegovačko-neretvanski, Zapadno-hercegovački i Kanton 10) djeca uopće ne dobivaju dječiji doplatak zbog neriješene zakonske regulative ili neplaniranih sredstava u budžetu za ovu namjenu. U preostalih pet kantona dječiji doplatak se isplaćuje ali neujednačeno. U Kantonu Sarajevo osnovni dječiji doplatak iznosi 33,00 KM, Srednje-bosanskom 30,00 KM, Bosansko-podrinjskom 29,00 KM a u Zeničko-dobojskom samo 14,50 KM. U Tuzlanskom kantonu za prvo dijete izdvaja se 20,00 KM a za svako treće i naredno dijete 40,00 KM.

Za razliku od Federacije BiH, u Republici Srpskoj isplata dječijeg doplatka je jednaka na cijeloj teritoriji i za prvo dijete dodatak se ne dodjeljuje, drugo dijete dobija 35,00 KM, treće 75,00 KM, četvrto 35,00 KM i svako sljedeće dijete nema pravo da dodatak. Najviši dječiji doplatak primaju djeca nastanjena u Distriktu Brčko – 80,00 KM (1).

Nedostatak sredstava koja se izdvajaju za djecu, predstavlja problem i kod realizacije drugih politika za djecu. Na nivou Bosne i Hercegovine dugo je izražen problem neizdvajanja finansijskih sredstava za realizaciju Akcionog plana za djecu BiH. Budžeti za djecu, ni na jednom nivou vlasti u BiH, nisu vidljivi a nepostojanje baze podataka o djeci i njihovim potrebama predstavlja dodatnu poteškoću kod planiranja sredstava.
Na nivou Federacije BiH ne postoji Ministarstvo za obitelj, djecu i mlade, Fond dječije zaštite i Fond za liječenje teško oboljele djece u inozemstvu. U pojedinim kantonima nema ni zakona o dječijoj zaštiti (HNK, K10 i PK).

Program rehabilitacije i reintegracije djece žrtava nasilja, provode lokalne nevladine organizacije u suradnji sa nadležnim kantonalnim ministarstvima, centrima za socijalni rad i službe unutrašnjih poslova. Realizaciju strategija ne prate adekvatna materijalna sredstva, što za posljedicu ima nedosljedno provođenje mjera iz donesenih strategija i slabe rezultate u borbi protiv nasilja nad djecom.

Oblast zdravstvene zaštite djece bilježi određeni napredak, ali još uvijek nije uspostavljen ujednačen sistem zdravstvene zaštite djece u oblasti ruralno-urbano. U Republici Srpskoj ostaje da se riješi problem zdravstvene zaštite djece od 15 do 18 godina, kao i osiguranja bolje dostupnosti ambulanti porodične medicine. Pitanje liječenja teško oboljele djece u inozemstvu još uvijek nije riješeno.

Oblast obrazovanja ukazuje na potrebu da se u potpunosti provedu strategije, okvirni zakoni i okviri za kvalifikacije. Postotak BDP-a utrošenog na obrazovanje ima tendenciju pada od 2011. godine – 4,88% do 2013. kada je bio 4,30% godine. Materijalna sredstva koja se izdvajaju za obrazovanje najviše se troše na plate za uposlenike – 77,7% (Snažniji glas za djecu, 2014).

Diskriminacija u obrazovanju manifestira se na više načina. Djeca iz marginaliziranih skupina su uglavnom isključena iz predškolskog odgoja i obrazovanja najčešće iz materijalnih razloga, što ima negativan učinak na njihovo dalje obrazovanje. Praksa diskriminacije, segregacije, asimilacije i politizacije je sveprisutna u obrazovanju u BiH. Nastava u školama se uglavnom odvija na jeziku većinskog konstitutivnog naroda.

Koordinacija ministara obrazovanja iz 10 kantona Fedreacije BiH izradila je i usvojila dokument „Preporuke za eliminiranje segregirajućih i podijeljenih struktura u odgojno-obrazovnim ustanovama u FBiH“, bez rezultata, jer kantonalna ministarstva Srednjo-bosanskog i Hercegovačko-neretvanskog kantona nisu ništa učinila da riješe to pitanje. Ovaj sistem uspostavljen je u toku ratnih dejstava i pored svih kritika domaće i strane javnosti održao se do danas. Kada su u pitanju prava iz oblasti posebnih mjera zaštite djeteta, situacija nije ništa bolja. U Bosni i Hercegovini jos uvijek živi 103.449 interno raseljenih osoba. U 88 kolektivnih centara živi 8.580 raseljenih osoba i 6.927 izbjeglica. U FBiH 4.009 djece je raseljeno, u RS imamo 2.824 raseljenih porodica sa djecom. Djeca i porodice žive u lošim uslovima u kolektivnim centrima, često bez vode, kanalizacije i struje. Nema sistemske podrške djeci u obrazovanju i društvenim aktivnostima. Manji pomaci napravljeni su u stambenom zbrinjavanju Roma izgradnjom 348 stambenih jedinica.

Prisilno prosjačenje i prisilna udaja najčešći su oblici trgovine djecom (Mreža „Snažniji glas za djecu”, 2014). Prema procjenama, oko 2.000 djece prisiljeno je na prosjačenje i ugrožena su im elementarna prava. Nema sistemskog odgovora na suzbijanje prosjačenja djece a programi NVO za reintegraciju djece ulice isključivo su ovisni od donatora.

Tokom 2013. godine urađeno je prvo istraživanje o djeci u pokretu koje je pokazalo da je interna migracija djece u porastu. Nema adekvatnog smještaja za djecu bez pratnje a zdravstvena zaštita djece migranata ograničena je samo na osnovnu zaštitu.

Kada je u pitanju zaštita djece u sukobu sa zakonom, Bosna i Hercegovina nema državnu strategiju protiv maloljetničkog prestupništva, nema adekvatnih institucija za resocijalizaciju maloljetnika a uslovi smještaja maloljetnika u zatvorima su loši.

Prava iz ugla djeteta

Iako se djeca u bosanskohercegovačkom društvu percipiraju drugačije, dugogodišnji rad nevladinih organizacija, pomogao je dokazati da su djeca sposobna da uvide probleme u svojim zajednicama, predstave ih i ponude rješenja za poboljšanje stanja. Prvi dječiji izvještaj o stanju prava djece u Bosni i Hercegovini promoviran je početkom 2015. godine i u njegovoj izradi učestvovalo je deset dječijih grupa unutar mreže „Snažniji glas za djecu”. Sama djeca odabrala su da istraže četiri problema koja oni smatraju najbitinijim, odabrali su metode istraživanja, osmislili pitanja za upitnike i fokus grupe, proveli istraživanje među svojim vršnjacima, obradili rezultate i dali svoje preporuke.

Pitanja koja su djeca odabrala kao najznačajnija su: nasilje nad djecom, pravo na izražavanje mišljenja, pravo na kvalitetno obrazovanje i nedovoljna informiranost o pravima djeteta.

Zabrinjava podatak da djeca smatraju da je nasilje moguće prijaviti (osoblju škole, roditeljima i policiji) ali da se prijavom ništa ne rješava, jer se ne reaguje kako treba. Oni, kao učenici, ne mogu ništa da urade kako bi se nasilje smanjilo, jer ih je strah da i njima može da se desi isto. Većina ispitanika smatra da nastavnici i uprava škole nisu zainteresovani da čuju njihovo mišljenje, niti probleme sa kojima se suočavaju. Vijeće učenika, kao tijelo posredstvom kojeg djeca mogu da izraze svoje mišljenje, u većini škola postoji samo formalno i nije prepoznato kao tijelo koje može da pomogne da se čuje glas djeteta. Većina ispitanika je bila iznenađena činjenicom da mogu da učestvuju u donošenju odluka na nivou lokalne zajednice.

Iznenađujući podatak koji je proizašao iz istraživanja je da većina djece ispitanika nije znala navesti 10 svojih prava.

Obrazovanje je tema o kojoj djeca najradije pričaju i najslobodnije iznose svoje mišljenje. Za ovu oblast djeca su dala čak 17 preporuka. Najviše primjedbi djece odnosi se na opremljenost škola i kabineta, higijene u toaletima, preobimnim nastavnim programom, nedostatkom praktične nastave, neprilagođenom arhitekturom za djecu sa poteškoćama u razvoju. Djeca smatraju da se treba poboljšati školska kuhinja, prilagoditi školsko dvorište učenicima, obnoviti koševi, klupe i rasvjeta, uvesti obavezne uniforme, da bi se djeca što manje razlikovala po materijalnom statusu. Na kraju, djeca preporučuju više edukacija za roditelja i nastavnike o dječijim pravima i njihovom poštivanju.

Literatura

  • Finalni izvještaj: „Analiza potreba djece i porodica iz oblasti socijalne zaštite i zdravlja u Federaciji Bosne i Hercegovine i Brčko distriktu”, UNICEF, Federalno ministarstvo zdravstva, Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, Brčko Distrikt.
  • Izvještaj o implementaciji Akcionog plana za djecu BiH od 2002. do 2010.
  • „Konvencija o pravima djeteta” (1989) Generalna skupština Ujedinjenih nacija Lucija Ferrone, Yekaterina Chzhen, UNICEF (2014) „Dječije siromaštvo i uskraćenost u BiH”: Analiza višestrukog poklapanja uskraćenosti na nacionalnom nivou.
  • Mreža „Snažniji glas za djecu” (2014) Alternativni izvještaj o stanju prava djece u BiH 20122014.
  • Mreža „Snažniji glas za djecu” (2014) „Prvi dječiji izvještaj o stanju prava djece u BiH”
  • Smith Hrle, Megan i Tošić, Sanja UNICEF (2015) „Jednak pristup pravdi djece u Bosni i Hercegovini”

Bilješke 

(1) Podaci prikupljeni od strane članica mreže „Snažniji glas za djecu” tokom juna 2015. godine.

Advertisements