Prihvatajući UN Konvenciju o pravima djeteta, država je preuzela i obavezu i odgovornost da preduzme sve potrebne zakonodavne, administrativne i ostale mjere, kako bi osigurala ostvarivanje svakog prava iz Konvencije za svako dijete. Obaveza države odnosi se, prije svega, na usklađivanje zakonodavstva sa Konvencijom i njenim zahtjevima i osnovnim principima. Ta obaveza zahtijeva od države, između ostalog, da prepozna i važnost medija u odrastanju djece i ostvarivanju i zaštiti njihovih prava, ne samo prava djeteta na zaštitu njegove privatnosti, već i prava djeteta da traži, prima i daje informacije, prava na izražavanje mišljenja o svim pitanjima koja se tiču djeteta, prava na najbolji interes u svim aktivnostima koje se odnose na dijete. Ostvarivanje prava djeteta i njihova zaštita u medijima osigurava se medijskim zakonima i mehanizmima za njihovo provođenje, u skladu sa međunarodnim standardima.

Ključne riječi: Konvencija o pravima djeteta, prava djeteta i obaveze države, prepreke u implementaciji Konvencije

Uvod

UN Konvencija o pravima djeteta, obavezuje države da preduzmu sve potrebne zakonodavne, administrativne i ostale mjere (1), kako bi osigurale ostvarivanje svakog prava iz Konvencije za svako dijete.

Implementacija Konvencije je proces u kojem države članice preduzimaju mjere kako bi obezbijedile ostvarivanje svih prava iz Konvencije za svako dijete u njihovoj nadležnosti. To zahtijeva da se, prije svega, zakonodavstvo u potpunosti uskladi sa Konvencijom, kako bi se njeni zahtjevi i osnovni principi mogli direktno primjenjivati. “Komitet ističe da, u kontekstu Konvencije, države moraju da vide svoju ulogu kao dužnost ispunjenja jasnih zakonskih obaveza prema svakom djetetu. Ostvarivanje ljudskih prava djeteta ne smije se shvatiti kao dobrotvorni rad ili iskazivanje milosti.” (2)

Obaveza države da „će preduzeti“ odgovarajuće mjere ne ostavlja prostor za državu da procjenjuje da li će i koje mjere preduzeti, već je obavezuje da preduzme „sve odgovarajuće mjere“ da u potpunosti osigura ovo pravo za svu djecu. (3) Da bi sistem odgovorio na potrebe djece i njihovo pravo na zaštitu, sve odgovarajuće mjere odnose se na cijeli niz mjera u različitim resorima, uključujući i strateške dokumente za unaprjeđenje brige za djecu, zakonodavnu aktivnost, programe prevencije i usluge za podršku djeci, obavezan multidisciplinaran pristup, edukaciju djece i odraslih koji rade sa djecom.

Sve odgovarajuće mjere za ostvarivanje prava djece i njihovu zaštitu obavezuju i na efikasna pravna sredstva u svim slučajevima povrede utvrđenih prava, a što uključuje i adekvatne postupke koji su dostupni djeci u njihovom korištenju jer i „ekonomska, socijalna i kulturna prava, kao i građanska i politička prava moraju da imaju sudsku zaštitu. Od suštinske je važnosti da domaći zakoni dovoljno detaljno utvrde prava kojima se obezbjeđuju efikasna pravna sredstva u slučaju nepoštovanja:“ (4)

Preporuke UN Komiteta za prava djeteta ukazuju na nedostatke i daju preporuke kako bi Bosna i Hercegovina odgovorila preuzetim međunarodnopravnim obavezama, i time i potrebama djeteta u skladu sa Konvencijom.

UN Komitet za prava djeteta (5) koji je uspostavljen Konvencijom o pravima djeteta kao poseban mehanizam nadzora u primjeni Konvencije, sa posebnom pažnjom prati:

• usklađenost zakonodavstva u oblasti zaštite djeteta sa zahtjevima Konvencije i

• stanje u praksi u ostvarivanju i zaštiti prava djeteta država članica.

Razmatrajući drugi, treći i četvrti kombinovani izvještaj Bosne i Hercegovine o stanju prava djeteta (6), UN Komitet za prava djeteta je Bosni i Hercegovini uputio brojne preporuke za unapređenje brige za djecu u različitim oblastima i sa žaljenjem konstatovao da neke od preporuka date 2005. godine još uvijek nisu realizovane.

Komitet za prava djeteta, svojim zaključnim razmatranjima i preporukama, između ostalog, izražava i svoju zabrinutost zbog učestalih slučajeva neetičnog i neprofesionalnog ponašanja novinara koji objavljuju lične podatke djece i mladih koji su žrtve ili počinioci krivičnih djela. Komitet izražava zabrinutost i zbog činjenice da, iako država ima etički kodeks za novinare, ne postoji izvršni mehanizam za obezbjeđenje njegovog poštovanja te da Regulatorna agencija za komunikacije države ne interveniše blagovremeno u slučajevima povrede dječije privatnosti, a u slučaju intervencije izriče kazne koje nisu srazmjerne, te preporučuje državi da (7):

• razmotri donošenje nacionalnog zakona kojim se zabranjuje objavljivanje ličnih podataka djece od strane medija i/ili novinara i obezbijedi srazmjerne kazne za takvo ponašanje;

• uspostavi mehanizme specifične za djecu i prilagođene djeci da se žale protiv kršenja njihove privatnosti i da se poveća zaštita djece uključene u krivične postupke;

• razmotri provođenje kampanje za podizanje svijesti o Konvenciji i pravu djeteta na privatnost kod novinara i drugih medijskih profesija.

Zašto konvencija još uvijek nema svoju punu primjenu u praksi?

Ostvarivanje prava djece zahtijeva sistemska rješenja, zakonom jasno utvrđena prava koja djeca imaju u skladu sa Konvencijom o pravima djeteta i efikasne mehanizme za zaštitu zakonom utvrđenih prava. Komitet za prava djeteta, u cilju efikasnije primjene Konvencije, utvrdio je cijeli niz mjera i aktivnosti koje svaka država treba da preduzme kako bi prava djeteta kako ih Konvencija uspostavlja, u praksi bila ostvarena i to „donošenjem zakona, uspostavljanjem tijela za koordinaciju i nadzor – državnih i nezavisnih, sakupljanjem svih neophodnih podataka, podizanjem svijesti i obukom, kao i donošenjem i primjenom odgovarajućih mjera, usluga i programa.“ (8)

Mjere na kojima Komitet insistira odnose se, prije svega, na: Donošenje dugoročnog strateškog dokumenta za djecu: Izrada strateškog dokumenta za unapređenje društvene brige za djecu, dio je obaveze koju je država preuzela prihvatanjem Konvencije o pravima djeteta. Svrha strateškog dokumenta je da se obezbijedi efikasnija promocija prava djeteta i efikasnija zaštita djece u ostvarivanju njihovih prava, kroz provođenje međunarodnih i nacionalnih standarda koji se odnose na djecu. Strateški do kument, multidisciplinarnim pristupom treba da obezbijedi cjelovit pristup svim pravima djece i uspostavi sistemski okvir, čija realizacija, kroz akcione planove i druge provedbene programe, uz mobilizaciju svih subjekata zaštite treba da osigura ostvarivanje prava djece. Na žalost, u Bosni i Hercegovini nema dugoročnog strateškog dokumenta, kojim bi se na osnovu identifikovanih problema u ostvarivanju i zaštiti prava djece, na realno zasnovanim potrebama djece, definisale dugoročne politike, mjere i aktivnosti radi unapređenja položaja djece u svim segmentima društva, uključujući i važnost medija u odrastanju djece.

Usklađivanje zakona sa zahtjevima Konvencije: Prihvatanjem Konvencije o pravima djeteta država je preuzela obavezu da će preduzeti sve potrebne zakonodavne mjere, a one obavezuju na usklađivanje cjelokupnog zakonodavstva sa zahtjevima i osnovnim principima Konvencije. Usklađivanje zakonodavstva, koje mora biti kontinuiran proces, obavezuje na sveobuhvatnu analizu svih zakona (9), i Zakona koji su na snazi i novih prijedloga Zakona, na način “da se razmotri ne samo svaki član Konvencije posebno, već i Konvencija u cjelini, uvažavajući međuzavisnost i nedjeljivost ljudskih prava.” (10) Na žalost, praksa pokazuje da zakoni u Bosni i Hercegovini, još uvijek nisu usklađeni sa Konvencijom. Ostvarivanje prava djeteta u pojedinim oblastima u kojima izostaju sistemska rješenja, ili kada su ona neadekvatna i nedorečena, ostavljaju prostor za različito tumačenje i različit pristup u njihovoj primjeni u praksi, što onemogućava ili otežava ostvarivanje prava koja djeca imaju, a u svakom slučaju do nejednakog pristupa u ostvarivanju prava djece. Usklađivanje zakonodavstva obavezuje državu i nadležne institucije da sistemski prate kakvi su efekti primjene postojećih zakonskih rješenja u ostvarivanju i zaštiti prava djece. (11)

Prikupljanje podataka i vođenje odgovarajućih evidencija: Prihvatanjem Konvencije o pravima djeteta, država je, između ostalog, preuzela i obavezu prikupljanja podataka i vođenje odgovarajućih evidencija koje se odnose na sve faze dječijeg odrastanja. Danas u Bosni i Hercegovini nema statističkih pokazatelja koji se odnose na implementaciju Konvencije (12) : nema godišnjih izvještaja o vršnjačkom nasilju u obrazovnom sistemu, o djeci koja su napustila školu, koja su zatečena u prosjačenju, koja nisu ostvarila pravo na dnevno zbrinjavanje, koja nisu upisana u školu zbog poteškoća u razvoju, koja su u riziku od izdvajanja iz porodice i slično. Prikupljeni podaci, evidencije i njihova analiza, pored statističkih pokazatelja koji se odnose na djecu: broj djece čija su prava po različitim osnovama povrijeđena, njihov uzrast, pol, postupanje nadležnih organa; ukazuju i koje dijelove sistema i u kom pravcu treba jačati da bi sistem zaštite funkcionisao, odnosno da bi u datim uslovima, na najbolji mogući način odgovorio na potrebe djeteta. Izvještaji o ostvarivanju prava djeteta po različitim osnovama i u različitim resorima, nisu sami sebi svrha, već isti, prije svega, trebaju biti u funkciji praćenja pojave i problema, sa ciljem otklanjanja onih situacija koje sistem čine nedovoljno efikasnim i istovremeno trebaju biti osnov za intervenciju u postojećim normativnim rješenjima.

Koordinacija i stručni nadzor: Za ostvarivanje prava djece i njihovu zaštitu neophodna je stalna i stvarna saradnja nadležnih službi i institucija. Na žalost, nedovoljna koordinacija, ne samo u radu različitih resora, već i unutar istih resora, kako u dijelu planiranja i definisanja politika u ostvarivanju prava i interesa djece tako i u određivanju prioriteta, ali i u samom postupanju, dovodi u pitanje ostvarivanje prava djece.

Osnovni principi Konvencije još uvijek nisu prihvaćeni u potpunosti, posebno koncept najboljeg interesa djeteta i pravo na izražavanje mišljenja i učešća djeteta u svakom postupku koji se njega tiče. Takođe, zakonodavstvo još uvijek nije u potpunosti usklađeno sa Konvencijom, dobar dio potrebnih podataka o implementaciji Konvencije je nedostupan a ni dugoročne politike za osvarivanju svih prava iz Konvencije nisu dovoljno definisane. Pravo djeteta, bez obzira da li govorimo o pravu na obrazovanje, zaštiti privatnosti, zaštiti od različitih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja neće biti obezbijeđeno ako pri tome nisu ispunjeni osnovni zahtjevi sadržani u četiri osnovna principa.

Najbolji interes djeteta (13), i kao pravo djeteta i pravni standard, zahtijeva da se u svakom pojedinačnom slučaju, na osnovu procjene svih elemenata i specifičnih okolnosti u vezi sa djetetom, i uz obavezno učešće djeteta, procijeni šta je najbolji interes djeteta.(14) S obzirom da u praksi još uvijek nije obezbijeđen princip najboljeg interesa djeteta, Komitet predlaže BiH da se pojačaju napori kako bi se osiguralo da načelo najboljeg interesa djeteta bude široko poznato i na odgovarajući način ugrađeno i dosljedno primijenjeno u svim zakonodavnim, administrativnim i sudskim postupcima i svim politikama, programima i projekti ma relevantnim i sa uticajem za/na djecu. (15) Činjenica da najbolji interes djeteta kao pravni standard nije unaprijed određen, samo potvrđuje obavezu svih nadležnih na individualni pristup u procjeni šta je najbolje za dijete u svakoj situaciji u kojoj se dijete nađe. Pravo djeteta na izražavanje mišljenja, utvrđeno članom 12 Konvencije, obavezuje državu ne samo da prizna ovo pravo djeteta, već i da obezbijedi njegovu punu primjenu. Za njegovu punu primjenu, od ključne važnosti su potrebne informacije na koje dijete ima pravo i to na način da dijete razumije postupak koji se vodi, da razumije svoje učešće i svoju ulogu u tom postupku, da razumije da izražavanjem mišljenja doprinosi procjeni njegovog najboljeg interesa u datoj situaciji. U svim slučajevima povrede prava djeteta da bude saslušano „dijete mora imati pristup postupcima žalbi i prigovorima koji obezbjeđuju pravne lijekove za kršenje prava. Postupci prigovaranja moraju da obezbijede pouzdane mehanizme kako bi djeca bila sigurna da ih njihova upotreba neće izložiti riziku od nasilja ili kazne.” (16)

Zaključak

  • Unapređenje društvene brige za djecu, jačanje sistema zaštite djece i njihovih interesa, prije svega je potreba djece, ali i društva u cjelini, a onda i zahtjev Konvencije, jer zbog posebne prirode djece i njihove veće ranjivosti i osjetljivosti na rizike i povrede, posljedice neblagovremene i neadekvatne reakcije mogu biti vrlo teške i dugotrajne.
  • Da bi država odgovorila na potrebe djece, u skladu sa preuzetom međunarodno-pravnom obavezom, aktivnosti se, u skladu sa Ustavom utvrđenim nadležnostima, moraju usmjeriti na:
  1. donošenje dugoročnog i sveobuhvatnog strateškog dokumenta kojim bi se na osnovu identifikovanih problema u ostvarivanju i zaštiti prava djece, na realno zasnovanim potrebama djece, definisale dugoročne politike, mjere i aktivnosti radi unapređenja položaja djece u svim segmentima društva, uključujući i važnost medija u odrastanju djece. Multidisciplinaran pristup u donošenju strateškog dokumenta, pored navedenog, ukazao bi i na činjenicu da su sva prava djeteta jednako važna i da ih nije moguće rangirati po značaju, jer su sva potrebna svakom djetetu na njegovom putu odrastanja;
  2. usklađivanje zakona sa zahtjevima Konvencije na način da svi sektorski zakoni, (obrazovanje, porodični odnosi, zdravstvena zaštita i drugi) jasno prepoznaju osnovne principe Konvencije i pored utvrđenog prava osiguraju efikasne postupke koji su dostupni djeci u slučaju povrede prava i mehanizme za njihovu zaštitu, a što uključuje i potrebne informacije, zastupanje djece, postupke za prigovore i žalbene postupke. Djeca u obrazovnom sistemu, kao i u svim drugim, treba da znaju kome se u školi i kako obraćaju zbog povrede njihovog prava, kada i pod kojim uslovima mogu zahtijevati preispitivanje odluke prvostepenog organa i ko o tome u školi odlučuje;
  3. Usklađivanje zakona obavezuje državu i da djetetu omogući ostvarivanje prava da izrazi svoje mišljenje i da bude saslušano, a to obavezuje da svi sektorski zakoni jasno prepoznaju ovo pravo djeteta i omoguće njegovo ostvarivanje i u porodici, školi, zdravstvenom i socijalnom sektoru, na način da se mišljenju djeteta posveti dužna pažnja ne samo kod donošenja pojedinačnih odluka, već i u pripremi propisa, odgovarajućih mjera i njihovoj evaluaciji;
  4. jačanje mehanizama nadzora u primjeni zakona i drugih propisa jer isti imaju posebnu odgovornost da postupanje nadležnih organa bude usklađeno sa važećim propisima, bez obzira da li je riječ o stručnom ili inspekcijskom nadzoru, da li je on redovan ili vanredan, isti, između ostalog, treba da ima preventivnu ulogu i da sprečava ponavljanje istih nepravilnosti, u ostvarivanju svih prava za svako dijete, ne samo u kontrolisanom organu već i u brojnim drugim situacijama koje nisu bile predmet kontrole;
  5. uporedo sa aktivnostima na uspostavljanju adekvatnog zakonodavnog okvira aktivnosti se moraju usmjeriti i na edukaciju svih subjekata zaštite ali i na djecu od najranijeg uzrasta. Ali i ta aktivnost mora biti i sistemska i kontinuirana;
  6. bez obzira o kojem pravu djeteta govorimo, ono neće biti osigurano ako pri tome nije obezbijeđen najbolji interes djeteta. Najbolji interes djeteta obavezuje sve, uključujući i medije i kreatore medijskih sadržaja, a prije svih državu potpisnicu Konvencije, da preduzme sve potrebne mjere da bi Konvencija imala svoju punu primjenu u praksi.

Literatura

  • UN, 1989, Konvencija o pravima djeteta
  • Prvi inicijalni izvještaj BiH o stanju prava djeteta 2005. godine
  • UN Komitet za prava djeteta, Opšti komentar broj 5: „Opšte mjere za provođenje Konvencije”
  • UN Komitet za prava djeteta, Opšti komentar broj 12: „Pravo djeteta da bude saslušano”
  • UN Komitet za prava djeteta, Opšti komentar broj 13: „Pravo djeteta na slobodu od svih oblika nasilja”
  • UN Komitet za prava djeteta, Opšti komentar broj 14 (2013), „O pravu djeteta da se prvenstveno vodi računa o njegovim najboljim interesima”
  • UN Komitet za prava djeteta, Zaključna razmatranja i preporuke 2012.

Bilješke

(1) Bosna i Hercegovina je Konvenciju o pravima djeteta preuzela notifikacijom o sukcesiji 1993.godine
(2) Konvencija o pravima djeteta, član 4.
(4) UN Komitet za prava djeteta, Opšti komentar broj 5: Opšte mjere za provođenje Konvencije, tačka 1,11.
(5) UN Komitet za prava djeteta, Opšti komentar broj 13: Pravo djeteta na slobodu od svih oblika nasilja, tačka 37.
(6) UN Komitet za prava djeteta, Opšti komentar broj 5: Opšte mjere za provođenje Konvencije, tačka 25.
(7) Konvencija o pravima djeteta, član 43.
(8) Prvi inicijalni izvještaj BiH o stanju prava djeteta, Komitet je razmatrao u maju 2005. godine. U junu iste godine Komitet je usvojio Zaključna razmatranja i državi uputio brojne preporuke.
(9) UN Komitet za prava djeteta: Zaključna razmatranja i preporuke 2012., tačka 38.
(10) UN Komitet za prava djeteta, Opšti komentar broj 5.: Opšte mjere za provođenje Konvencije, tačka 9.
(11) Primjera radi, sve dok zakonom ne bude utvrđeno da nije moguće ublažavanje kazne počiniocima KD seksualnog zlostavljanja djece, i ovim počiniocima kao i svim drugima, kazna se može ublažiti pod uslovima utvrđenim zakonom.
(12) UN Komitet za prava djeteta, Opšti komentar broj 5.: Opšte mjere za provođenje Konvencije, tačka 18.
(13) Praksa pokazuje da postojeća zakonska rješenja nisu osigurala potrebne mehanizme da djeca ostvare svoje pravo na izdržavanje, a pri tome nema zvaničnih podataka o broju djece čiji roditelji ne izvršavaju zakonsku obavezu izdržavanja bilo da alimentaciju uopšte ne plaćaju ili uplate vrše povremeno ili u iznosu manjem od dosuđenog, nema podataka o broju pokrenutih postupaka porodično-pravne zaštite i efektima njihove primjene.
(14) Nema godišnjih izvještaja o vršnjačkom nasilju u obrazovnom sistemu, o djeci koja su napustila školu, koja su zatečena u prosjačenju, koja nisu ostvarila pravo na dnevno zbrinjavanje, koja nisu upisana u školu zbog poteškoća u razvoju, koja su u riziku od izdvajanja iz porodice i sl.
(15) Konvencija o pravima djeteta, član 3.
(16) UN Komitet za prava djeteta, Opšti komentar broj 14. (2013), O pravu djeteta da se prvenstveno vodi računa o njegovim najboljim interesima

Advertisements