Tekst obrađuje samoregulatorni okvir za printane i online medije u Bosni i Hercegovini koji predstavlja balans između novinarskih sloboda i etičkih ograničenja. Poseban dio bavi se zabilježenim povredama novinarskih kodeksa i reakcijama samoregulatornog tijela – Vijeća za štampu BiH. Iako je dio Kodeksa za štampu i online medije posvećen zaštiti prava djeteta u skladu sa Konvencijom, često se povrede Kodeksa tiču upravo djece.

Ključne riječi: samoregulacija medija, novinarske slobode, pravo na privatnost, zaštita djece

Pravo na slobodno informiranje i slobodu izražavanja zagarantirano je u demokratskom društvu i ničim ne smije biti ugroženo. Urednička sloboda i urednička odgovornost su neprikosnoveni.

Ipak, ograničenje postoji i to u slučaju izvještavanja o djeci i maloljetnicima ili o događajima u koje su na neki način uključena djeca i maloljetnici. To se ograničenje posebno primjenjuje kada se radi intervju sa djetetom ili maloljetnikom, kada se dijete pojavljuje u snimci ili se identificira u razgovoru sa odraslima o određenom događaju.

Novinari uvijek treba da polaze od interesa djeteta, a to podrazumijeva dvojaki cilj: zaštitu djece i maloljetnika i zaštitu slobode izražavanja djece i maloljetnika. Posebno treba biti oprezan kod korištenja arhivskog materijala koji bi, nakon prolaska određenog vremenskog perioda kada su djeca već odrasla, mogao biti ponovno aktualiziran i objavljen, a naročito ako su u pitanju traumatične scene osobnih ili obiteljskih tragedija. U takvim slučajevima je uvijek potrebno tražiti dozvolu roditelja i djeteta, uz etičku procjenu autora medijskog sadržaja da li dijete treba zaštititi (i) od roditelja.

Na žalost, vrlo često se u novinarskim izvještajima zaboravlja interes djeteta i krše prava djeteta zarad senzacionalističkih vijesti i želje da se bude prvi, najčitaniji ili najposjećeniji medij. Svjesno ili nesvjesno, a sa istim rezultatom štete po dijete, zanemaruje se da nije u interesu djeteta da bude pomenuto i/ili identificirano u određenom kontekstu izvještavanja i da bi takvo pominjanje moglo dugoročno biti smetnja ili čak izvor traume za dijete ili za njegovu obitelj.

Kodeks za štampu i online medije BiH, koji se, između ostalih dokumenata, referira i na Konvenciju o pravima djeteta, u Članu 11 – Zaštita djece i maloljetnika, navodi: „U tretiranju djece i maloljetnika novinari su dužni krajnje obazrivo postupati, poštujući dobre običaje i Konvenciju o pravima djeteta, polazeći od interesa djeteta. Novinari su dužni zaštititi identitet djeteta u postupcima u kojima je inače isključena javnost. Novinari ne smiju intervjuirati niti fotografirati djecu mlađu od 18 godina, s pitanjima koja se odnose na porodicu djeteta, bez prisustva ili bez dozvole roditelja ili staratelja. Novinari ne smiju identificirati djecu mlađu od 18 godina u slučajevima kada su žrtve krivičnih djela. Novinari ne smiju ni pod kakvim okolnostima identificirati djecu mlađu od 18 godina koja su umiješana u kriminalne slučajeve kao svjedoci, žrtve ili optuženi.“

Dakle, osnovni je princip uvijek polaziti od interesa i prava djeteta, to treba biti prioritet kod svakog izvještavanja o djeci. U tom smislu, treba posebno voditi računa o kontekstu, prirodi i senzitivnosti sadržaja o kojem se izvještava, a iznad svega o stepenu djetetove emotivne involviranosti u događaj, kao što su obiteljske tragedije, bolest, samoubojstvo, siromaštvo, itd.

Prije nego li se priđe djetetu da bi se o njemu pisalo ili od njega uzimala izjava, uvijek treba procijeniti djetetovu zrelost i mogućnost prosudbe u datom momentu. Dozvola od roditelja ili staratelja je neophodna u slučajevima izvještavanja o emotivno osjetljivim temama, obiteljskim pitanjima, kod kontroverznih sadržaja ili dugoročnog izvještavanja fokusiranog na maloljetnike. U svim ovim situacijama identitet djeteta uvijek treba biti zaštićen, podrazumijevajući i neotkrivanje posrednih informacija koje bi mogle naslutiti identitet djeteta, poput punih imena roditelja, adrese stanovanja, škole, itd.

Može izgledati da se neophodnost traženja roditeljske/starateljske dozvole za snimanje ili izvještavanje o djeci u određenim okolnostima, kosi sa tvrdnjom neprikosnovenosti i slobode uredničke politike i da je kontradiktornost zagarantiranoj slobodi izvještavanja ako za neko izvještavanje urednik mora tražiti dozvolu. Međutim, u slučaju izvještavanja o djeci i maloljetnicima kod već navedenih situacija, zbog interesa djeteta – to jeste neophodno. Pored „dozvole roditelja”, odgovorni novinari će postaviti i dodatni filter pitanjem da li roditelj djeluje u najboljem interesu djeteta, odnosno da li je dijete potrebno zaštititi (i) od roditelja.

Situacije u kojima nije potrebno tražiti odobrenje za fotografiranje ili izvještavanje su kod svakodnevnog izvještavanja o nekontroverznim pitanjima i ako se radi izvještaj ili reportaža o svakodnevnim temama sa ilustracijom djece dok borave na javnim površinama. Odobrenje može biti i prećutno i neformalno, ali roditelj, staratelj i autor medijskog sadržaja treba da imaju na umu interes djeteta kratkoročno i dugoročno prije nego se odluče za objavu sadržaja koji eksponira dijete javnosti, bilo podatkom, bilo slikom ili audio zapisom.

Gdje se najviše griješi, kada i zašto?

Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini (1) prima žalbe građana, institucija i nevladinih organizacija za netačno i neprofesionalno izvještavanje štampe i online medija u BiH. Angažman građana na ukazivanju novinarskih greški pri izvještavanju je veoma važan i puno znači u procesu podizanja profesionalnih standarda medijskog izvještavanja i ostvarivanja jednog od osnovnih ljudskih prava – prava na tačnu i pravovremenu informaciju datu putem medija. Ipak, ne znači svaka upućena žalba i kršenje Kodeksa za štampu i online medije BiH. O tome odlučuje neovisno tijelo Vijeća za štampu – Žalbena komisija, sastavljena od 9 članova, urednika, novinara, pravnika i akademskih profesora, koji donose odluku po žalbi na osnovu sadržaja žalbe, analize članka i uredničkog odgovora, a sve u skladu sa Kodeksom za štampu i online medije BiH i profesionalnim odrednicama za novinarsko izvještavanje.

Uvidom u povećavanje ukupnog broja žalbi tokom 16 godina postojanja Vijeća za štampu u BiH, očigledno je povećanje žalbi i utvrđenog kršenja profesionalnih standarda izvještavanja kada su u pitanju djeca i maloljetnici.

U prvih deset mjeseci 2016. godine (januar-oktobar) Vijeće za štampu u BiH je zaprimilo 398 žalbi, od kojih se 80 odnosilo na kršenje prava djece i maloljetnika.

Nije svaka od tih žalbi prihvaćena, ali dobar dio jeste: osam žalbi riješeno je u startu suradnjom sa urednicima i objavom demantija ili reagiranja, a to znači procesom samoregulacije, 39 žalbi je prihvaćeno od Žalbene komisije Vijeća i u njima je utvrđeno kršenje Kodeksa i prava djece, dvije žalbe nisu prihvaćene jer nije bilo kršenja Kodeksa, 25 ih je povučeno nakon pojašnjenja žalbenicima o pravu i slobodi novinara da izvještavaju o određenim temama i šest od zaprimljenih žalbi koje su bile izvan nadležnosti Vijeća, jer su se odnosile na RTV programe, za što je zadužena Regulatorna agencija za komunikacije BiH.

tabela

Najveći broj žalbi odnosi se na zanemarivanje interesa djeteta, zarad senzacionalizma i brzine plasiranja informacija.

Otkrivanje identiteta djeteta koje je umiješano u kriminalne radnje kao počinitelj, žrtva ili svjedok je teško kršenje profesionalnog izvještavanja jer nanosi trajne posljedice djetetu. Na žalost, veoma se često krši Kodeks direktnom objavom identiteta djeteta / maloljetnika i njihovih fotografija, ili posredno imenovanjem roditelja, adresom stanovanja ili fotografijama porodice i kuće u kojoj dijete živi.

Jedan od primjera takvih slučajeva, koji je bio na razmatranju Žalbene komisije, je bilo medijsko izvještavanje o slučaju seksualnog zlostavljanja dječaka u jednoj od osnovnih škola u BiH, od strane nastavnika. Identitet dječaka je bio prikriven inicijalima, međutim, objavljena je fotografija kuće i roditelja, sa potpisom imena roditelja, te naziv škole i ime razrednika dječaka. Budući da se radilo o malom mjestu, takve informacije su više nego dovoljne da dijete bude u potpunosti identificirano u svojoj sredini, da bude obilježeno i da trauma koju je proživjelo bude još veća.

Definitivno jedan od najdrastičnijih primjera ovakvog kršenja Kodeksa profesionalnog izvještavanja je bilo izvještavanje o maloljetničkoj prostituciji, skandalu u koji je navodno, bilo uključeno desetak javnih ličnosti. Svi mediji, izuzev jednog tadašnjeg dnevnog lista, su u svojim izvještajima u potpunosti zanemarili činjenicu da je žrtva prisilne prostitucije bila maloljetna djevojčica, čiji je identitet trebalo maksimalno zaštititi. Na žalost, to nije učinjeno. Objavljivani su i privatni detalji djeteta a koji su bili potpuno irelevantni za priču.

Senzacija privođenja i ispitivanja javnih osoba u izvještavanjima o ovom događaju bila je prioritet, a identitet djevojčice/žrtve bio je posredno ili neposredno objavljen, u nekim medijima i sa fotografijom, pa čak i sa objavljivanjem mjesta sigurne kuće u koju je bila sklonjena tokom istrage.

Takvim, potpuno neodgovornim izvještavanjem, nanesena je trajna šteta malodobnoj osobi, čije posljedice mogu biti dalekosežne.

Veliki je broj žalbi poslat od građana i NVO na izvještavanje medija o ovom slučaju. U žalbama je negodovano zbog izrazito neodgovornog izvještavanja i dodatnog izlaganja djeteta traumi, kao i zbog izazivanja opasnosti po njen život otkrivanjem adrese sigurne kuće u kojoj je trebalo da bude zaštićena.

Žalbena komisija Vijeća za štampu je ocijenila ovakva izvještavanja krajnje neprofesionalnim, navodeći da je nedopustivo objavljivanje punog imena maloljetne žrtve, mjesta stanovanja, imena njene starateljice osumnjičene za podvođenje na prostituciju, te naziva škole koju je žrtva pohađala. To je, uz kršenje Člana 2 – Urednička odgovornost, u suprotnosti sa Članom 11 – Zaštita djece i maloljetnika, Članom 4a – Ravnopravnost spolova i poštivanje osobenosti i Člana 9 – Privatnost, Kodeksa za štampu i online medije BiH. Posebno je nedopustivo objavljivanje fotografija i personalnih podataka maloljetnice s isticanjem njene nacionalne pripadnosti, kao i aludiranje na njene karakterne osobine. Time se žrtva seksualnog zlostavljanja višestruko diskriminira po osnovu uzrasta, spola i manjinske nacionalne pripadnosti.

Dobra je strana, u cijeloj ovoj priči, da su urednici, nakon intervencije Vijeća za štampu, priznali i shvatili pogrešku, a većina njih je rekla da su jednostavno zanemarili interes maloljetnice zarad senzacije privednih javnih osoba u toj aferi.

Nerijetko se, nenamjerno i iz neznanja, a iz najboljih namjera, krše profesionalni standardi izvještavanja o djeci i maloljetnicima. To se najčešće događa u slučajevima tragedija, posebno stradanja, ubojstava ili samoubojstava djece, kada su emocije i pažnja javnosti usmjerene ka tome događaju. Mnogi mediji, a u novije vrijeme posebno web-portali, neselektivno i bez razmišljanja o osjetljivosti sadržaja o kojem izvještavaju, misleći da tako odaju počast žrtvi i sućut obitelji, čine upravo suprotno – objavom serije fotografija sa mjesta nesreće, serije fotografija sa sahrane/dženaze a bez dozvole roditelja ili bliže rodbine, te iznose intimne detalje o žrtvi ili obitelji, koji nisu ni u kakvoj vezi sa događajem.

Izvještavanje o tragičnim događajima je, samo po sebi, izuzetno teško, a naročito ako su u tragediju na bilo koji način uključena djeca. Novinari treba da se posebno psihički, a ne samo znanjem, pripreme za izvještavanje o tim temama, u okolnostima povišenih emocija. Empatija novinara često dovodi do grešaka u objektivnom izvještavanju, daje se prednost emocijama umjesto činjenicama i time se gubi fokus izvještavanja; tada se objavljuju neprovjerene i jednostrane informacije, pretpostavke i nagađanja, a to nikako nije u interesu djeteta.

Kodeks za štampu i online medije BiH nalaže u Općim odredbama da „Novinari štampe i online medija u BiH imaju obavezu da prema javnosti održavaju visoke etičke standarde u bilo kojem trenutku i pod bilo kakvim okolnostima”.

Ova je napomena data na samom početku profesionalnih uputa za novinare s velikim razlogom, napominjući novinare da je istinito i profesionalno izvještavanje uvijek prioritet i da za takav zahtjevan poziv moraju biti dobro pripremljeni mentalno, fizički i psihički, kako u okolnostima u kojima ili o kojima izvještavaju, ne bi zaboravili da je istinita i profesionalno plasirana informacija njihova zadaća. Ukoliko nisu dovoljno iskusni i educirani u svome pozivu, dovode se u situaciju da budu emotivno izmanipulirani i da naprave profesionalne greške a da toga nisu ni svjesni.

U takve ih situacije često stavljaju i roditelji djece. Zna se dogoditi da roditelji sami pošalju fotografije svoje djece i zahtijevaju od novinara da ih objave, s ciljem ostvarivanja nekih svojih nauma, da ukažu na siromašno stanje svoje obitelji i animiraju javnost da im se pomogne, ili da užurbaju istražne radnje u događajima u kojima su djeca na bilo koji način povrijeđena ili stradala.

Primjera za takva kršenja profesionalnih standarda ima mnogo. Jedan od njih je i primjer kada je otac seksualno zlostavljane male djevojčice sa intelektualnim poteškoćama, poslao njenu sliku redakcijama novina i tražio od urednika da je objave uz članak o hapšenju i privođenju zlostavljača. Neki urednici su to učinili, s objašnjenjem da je fotografija data od roditelja i da su imali dozvolu objaviti je. Ipak, bez obzira na dobijenu fotografiju i poruku od roditelja djeteta da se publikuje, urednik je, prije objavljivanja, trebalo da misli na interes djeteta i da prosudi da li je bilo u interesu djeteta objaviti tu fotografiju ili ne.

Ponukani emotivnom reakcijom roditelja, urednici su reagirali, također emotivno umjesto profesionalno i objavili fotografiju. No, nakon ukazivanja na grešku odlukom Žalbene komisije Vijeća za štampu, ta je fotografija skinuta ili zamagljena.

Odgovornost novinara i urednika kod izvještavanja o djeci i maloljetnicima jeste velika. U interesu javnosti, novinari su obavezni izvještavati javnost o različitim događajima pa i o onima u koja su uključena djeca, posebno ako su se ti događaji odvijali na javnom prostoru. Odvagati u brzini izvještavanja da li je prioritet interes javnosti ili interes djeteta nije uvijek lako, ali je jednostavnije ako se unaprijed zna da je interes djeteta primaran.

Međutim, kada su privatnost i zaštita djece u pitanju, odgovornost nije samo na novinarima. Roditelji djece također, snose veliku odgovornost kod zaštite vlastite djece. U nekontroliranom korištenju socijalnih mreža i interneta, roditelji masovno sami krše prava svoje djece postavkama njihovih fotografija i intimnih podataka, vjerovatno nesvjesni javnog dometa tih podataka. Razlika je jedino što će novinar i urednik odgovarati za grešku, biti prozvan i opomenut kada je napravi, a roditelji neće.

U tom smislu će se morati napraviti bitne promjene, ukoliko se zbilja hoće u potpunosti zaštititi prava djece i maloljetnika u medijima i u tom procesu će neizostavno, pored novinara i urednika, morati biti uključeni i roditelji i organizacije koje imaju zadaću provođenja Konvencije o zaštiti djeteta.

Istraživačka pitanja

  1. Istražiti koliko su medijski sadržaji, u različitim vrstama medija i u različitim periodima, u skladu sa odredbama Kodeksa za štampu i online medije BiH, kada je u pitanju zaštita najboljeg interesa djeteta?
  2. Uporediti različite prakse u drugim zemljama kada je u pitanju zakonodavni i samoregulatorni okvir regulacije medijskog prostora, i balans između poštovanja i uvažavanja medijskih sloboda, te prava javnosti da bude informirana i potrebe za zaštitom najboljeg interesa djeteta.

Bilješke

(1) Vijeće za štampu u BiH je jedinstveno samoregulacijsko tijelo za štampu i online medije, koje štiti slobodu profesionalnog novinarskog izvještavanja i omogućava građanima ulaganje žalbi na netačno i neprofesionalno medijsko izvještavanje u štampi i online medijima. Sve informacije na http://www.vzs.ba info@vzs.ba

 

Advertisements