Ovaj rad govori o načinu na koji mediji utiču na različite aspekte razvoja djeteta, te njihovim mogućnostima da taj razvoj podstiču, kao i mogućnostima da ga sputavaju i da mu štete. Danas je dijete, odmah po rođenju, izloženo različitim dostignućima tehnologije, preko kojih je uticaj medija konstantan. Informacije koje do djeteta dolaze su različite, neke više, a neke manje važne. Određen broj njih je štetan, a određen broj koristan. Sami mediji i njihove poruke, za gledaoca u ranim fazama razvoja, predstavljaju nešto različito od onoga što predstavlja za odraslog čovjeka i zato je vrlo važno da ljudi koji rade u medijima i kreiraju medijske proizvode koje djeca gledaju, i odrasli koji žive sa djecom ili se na bilo koji način njima bave, razumiju način i kvalitet informacije koja ima pozitivan, odnosno negativan uticaj na razvoj djeteta.

Ključne riječi: Kognitivni razvoj, socioemocionalni razvoj, informacija, psihologija mas medija

Razumijevanje informacija i mediji

Djeca su, kao konzumenti medija, najčešće konzumenti elektronskih medija (televizije i interneta). Kada su u pitanju drugi mediji, kao npr. radio, novine, istraživanja u regionu (1) (Ilišin, Vlasta, 2003, Miletić, 2009) ukazuju na to da su oni slabo zastupljeni, odnosno da ih djeca i mladi ne koriste kao izvor informacija. Kada ih i koriste, kao npr. radio, onda su to isključivo muzički sadržaji u pitanju. Slaba zastupljenost radija može da bude objašnjena time što je to medij koji nudi informacije samo na čulo sluha i koje u današnjoj eri djeci i mladima nisu interesantne, jer su bez vizuelnog potkrepljenja. Zato se radio koristi samo u svrhu slušanja muzike, ali i za to danas postoje drugi mediji (MP3, MP4, itd.). Djeca i mladi su sve rjeđe čitaoci informacija pisanih na papiru, posebno onih koje imaju više sadržaja. Vrlo teško se motivišu da čitaju knjige primjerene njihovom uzrastu. Zato je medij, kao što su novine, sve manje interesantan. Ono što je njima u novinama interesantno, to mogu da nađu i u kratkim crtama, kao informaciju na društvenim mrežama. Kultura čitanja se kod djece i mladih na ovim prostorima lagano gubi.

Televizija kao audiovizuelni medij emituje mnogobrojne i raznolike sadržaje, kako bi zadovoljila ukuse veoma mnogobrojnog i heterogenog auditorijuma (Rotar, 2005). Neki od sadržaja koji se prenose putem televizije, nepresušni su izvor za raspravu i istraživanja (Rotar, 2005). Ti sadržaji se posmatraju u privatnom prostoru, namijenjenom i drugim aktivnostima, od kojih se neke mogu odvijati i za vrijeme gledanja tih programa (Korać, 1992). Sve ovo utiče na to kako gledalac opaža mjesto i ulogu medija u sopstvenom životu, pa i na to kako doživljava sadržaje koje oni prikazuju, čak i kada su potpuno isti.

Istraživanja načina na koje djeca gledaju i razumiju TV programe započela su kasnih šezdesetih godina prošlog vijeka, dakle prije šezdesetak godina (Korać, 1992). Sve negdje do sredine osamdesetih, djeca su uglavnom shvatana kao pasivni primaoci informacija, čija pažnja je čvrsto vođena i kontrolisana onim što su neki istraživači nazvali “vizuelni vatrometi” – brzi rezovi, intenzivan ritam, mnoštvo pokreta i boja. Nešto kasnija istraživanja su pokazala da su načini na koje se pažnja privlači i zadržava znatno drukčiji nego što se to u početku smatralo. Moglo bi se, naime, reći da dijete program “gleda” prvenstveno – ušima. Dok je televizor uključen, dijete može da se bavi raznim drugim aktivnostima (igranje, čitanje, razgovor …), a u trenutku kada čuje neki od privlačnih zvučnih signala (muziku ili glas nekog lica), koji najavljuju njemu zanimljiv i razumljiv sadržaj, ono usmjerava pogled ka ekranu. On će tamo i ostati sve dok traje takav (razumljiv i zanimljiv) sadržaj.

Na šta dijete posebno usmjerava pažnju u TV sadržaju? To su ritmovi, oni brži, pokreti, rezovi i slično, ali samo do određene granice, koja je određena prije svega razumljivošću. Kada to što gleda prestane da mu bude razumljivo, dijete se vraća svojoj prethodnoj aktivosti. Ovo nam govori da dijete nije pasivni posmatrač sadržaja, već da ga svjesno prati i da ima potrebu da ga razumije. Međutim, postoje razlike u razumijevanju sadržaja, a na te razlike prvenstveno utiče uzrast i razvijenost osobe koja prati TV sadržaj.

Da li će neki sadržaj za dijete biti koristan ili ne, prvenstveno zavisi od njegove sposobnosti da ga razumije. Razumijevanje zavisi od njegovog kognitivnog razvoja i uzrasta, ali i od trenutnih ili trajnih interesovanja i emotivnog stanja. Uzrast je faktor koji stvara najviše sistematskih razlika među djecom.

Istraživanja koja se provode u ovom polju ukazuju na to da je razumijevanje TV sadržaja kod djece parcijalno i ograničeno. Djeca nižeg školskog uzrasta imaju mogućnost da se sjećaju oko polovine važnih podataka, dok tek adolescenti dobijaju tu mogućnost da u potpunosti razumiju ponuđeni sadržaj. Problem koji imaju sedmogodišnjaci i osmogodišnjaci u razumijevanju i pamćenju cijelog sadržaja vezan je za njihovu nesposobnost da povežu sadržaje. Također, ova djeca obično ne prepoznaju da je neka ranije viđena scena izazvala događaje u nekoj kasnijoj sceni. Za ovo je potrebna sposobnost uzročno-posljedičnog mišljenja, koje se u kognitivnom sistemu pojavljuje sa adolescencijom. Razumijevanje ovakvih uzročno-posljedičnih veza dodatno je otežano ako uzroci nečijih postupaka nisu vidljivi – kao kada su ti postupci izazvani osjećajima. Zbog ove nesposobnosti da se razumije sadržaj koji je uzročno-posljedično vezan mlađa djeca iz istog programa često primaju sasvim drugačiju poruku od one koju primaju adolescenti i odrasli.

Pored kognitivnog razvoja, na razumijevanje sadržaja koji se nude u medijima, utiče i socio- emocionalni i moralni nivo razvoja. U periodu djetinjstva, sadržaji koji se nude na TV-u i koji su popularni, privlačni su većini djece, a na tu privlačnost posebno utiču reakcije roditelja i vršnjaka, koji za dijete predstavljaju modele identifikacije. Svaki sadržaj koji je interesantan osobi koja predstavlja autoritet za dijete, privući će i pažnju djeteta. Njegova pažnja će se zadržati na sadržaju, ukoliko bilo šta može da razumije. Ukoliko je to neki apstraktan sadržaj, dijete prestaje da ga posmatra. Takođe, osobe koje na televiziji vode određene emisije i koje su interesantne djetetu, predstavljaće osobe čije će stavove djeca prije usvajati nego neke druge. Dakle, djeca su u periodu djetinjstva vrlo podložna uticaju odraslog autoriteta, dok su u periodu adolescencije podložnija uticaju vršnjačke grupe.

Istraživanja načina na koje djeca razumiju televiziju veoma često su se bavila nasilnim sadržajima. Nalaz koji je posebno značajan tiče se sklonosti djece da imitiraju agresivno ponašanje viđeno na TV programima. Pokazalo se da su, kada su scene agresija bile jasno i blisko vremenski povezane sa socijalno-neprihvatljivim motivima (loši postupci ‘’lošeg momka’’), djeca bila znatno manje sklona da ih imitiraju nego kada je agresija bila nedovoljno očigledno obrazložena, odnosno kada je stajala sama za sebe kao model za akciju. Nepotpuno razumijevanje sadržaja programa, dakle, često dovodi do toga da djeca iz njih stiču stavove i načine ponašanja različite, ili čak suprotne, od namjera njihovih autora. Generalno govoreći, među istraživačima je u početku preovladavala hipoteza da se porast agresivnog ponašanja kod djece i mladih može u velikoj mjeri objasniti kao imitacija nasilja viđenog na televiziji. I, mada su mnogi ukazivali na pojednostavljenost i jednostranost takvih gledišta, zbog čega su ih naučnici vremenom napustili, ona su i danas veoma prisutna u javnosti. Ipak, ima podataka koji ukazuju na to da nasilje viđeno na televiziji ima mnogo suptilnije, i zato opasnije, načine djelovanja na publiku, kako dječiju tako i odraslu. Prema tim gledištima, mehanizam djelovanja televizijskog nasilja je prije svega takav, da postepeno dovodi do ravnodušnosti i pasivnog odnosa prema nasilju u svakodnevnom životu. Kada je riječ o djeci, ovo ima i dodatne razloge: što je dijete mlađe, ono teže pravi razliku među pojedinim vrstama programa. Tako će, recimo, ratnu scenu u informativnom programu posmatrati manje-više isto kao i sličnu scenu u nekom filmu. Drugo, i još važnije, ono na taj način postepeno uči da je televizijsko nasilje samo ‘’kobajagi’’ i da je, čak i onda kad se zaista događa nekom drugom, ono za njega bezopasno.

Procjena prikazivanja nasilja zavisi od ukupnog konteksta i od načina umetanja predstava u ukupnu ponudu. Ovdje treba uzeti u obzir i pojedinačno prikazivanje nasilja u njegovom obliku i intenzitetu. Akcioni film npr. sadrži većinom scene nasilja koje u ozbiljnom kontekstu mogu da budu problematične zbog svojih posljedica, ali koje mogu da budu prekinute humorističnim umetcima ili natpisima, pa da umanje negativan efekat na gledaoce. Kod komedija u pravilu nema scena nasilja (one ih ne sadrže), ali konkretni slučajevi mogu da sadrže određene nasilne radnje. Stručno koncipirane ponude vijesti mogu neočekivano da konfrontiraju publiku sa dramatičnim slikama žrtava rata ili nesreća. Pri procjeni količine nasilnog sadržaja u tim emisijama treba da budu odvagane ove mogućnosti djelovanja.

Radnja se može utoliko lakše oponašati ako je logički strukturirana kao i ako je koherentno i hronološki ispričana. Ona se teže može oponašati ako je kompleksna ili nelogična i ako sadrži različite vremenske nivoe. To znači da ukoliko se nasilna radnja prikaže realističnije i hronološki, predstavlja direktnu ponudu za oponašanje. Zastrašujuće djelovanje mogu da imaju:

  1. ponude koje se karakterišu negativnim osnovnim raspoloženjem kao i ponude koje sadrže sumorne, opasne i pesimistične sadržaje (npr. filmovi o katastrofama, samoubistvu);
  2. drastične i krvave slike;
  3. visoka emocionalnost, često naglašena putem muzike;
  4. što je veće prisustvo brutalnih i ekscesivnih scena nasilja;
  5. realistično oblikovane scene nasilja u kojima se prikazuju posljedice nasilja (povrede, bol, patnja itd.). To važi naročito onda kada su umetnute u realne i životu bliske kontekste npr., u prilozima vijesti ili realiti formatima.

Postoje i takve ponude u kojima se zahtijeva dominacija nasilnih scena koja potpuno stavlja u drugi plan ostalu radnju i ostale sadržaje. Napetost koja se stalno zadržava bez rasterećujućih elemenata (pauze, komični elementi) ili bez smanjivanja na kraju (npr. sretan kraj) može da dovede do stanja visoke uznemirenosti. Napetost može da bude proizvedena u vezi s psihološkim obrascima pripovijedanja (npr. u psihotrileru) ili u akcijama koje sadrže nasilje (npr. u akcijskim filmovima). Stalno zadržanoj napetosti su naročito podložna djeca. Realistično oblikovane scene nasilja u kojima se ne prikazuju posljedice nasilja (npr. akcijski filmovi) mogu da imaju djelovanje koje je u pogledu nasilja bezazleno. To se naročito tiče još nedovoljno odraslih gledalaca, koji nemaju neophodna znanja o pojedinim žanrovima.

Nerealistično oblikovane scene nasilja u kojima se ne prikazuju posljedice nasilja (npr. Slapsticks), po pravilu sadrže nizak potencijal ugrožavanja. Kod ponuda koje se odlikuju napetošću u detalju koji se odnosi na pojedine scene treba da se ispita da li je napetost razgrađena rasterećujućim scenama ili pauzama.

Ovdje naročito treba uzeti u obzir da mlađa djeca nisu u stanju da spoznaju filmske ponude u njihovom cjelokupnom kontekstu već da ih razlažu u pojedinačne scene, zbog čega naročito treba da se odvaže moguće djelovanje problematičnih scena. Veoma je važno da se vodi računa o tome ko su lica koja su nasilna, jer kod figura, koje su na osnovu gore navedenih obilježja naročito atraktivne za recipijente, nasilno ponašanje može da se osjeća kao legitimno. Nosioci simpatija mogu da transponuju primjenu nasilja bez razloga, koji mogu da se oponašaju ili da se odbrane kao uspješno ponašanje i ponašanje koje je ostalo bez posljedica i koje se spoznaje kao pravilno, uzorno i vrijedno oponašanja. Ukoliko postoje određeni rizični faktori, nasilno ponašanje može da se prihvati kao model za vlastiti repertoar ponašanja i radnji. Nosioci simpatija s visokim identifikacijskim potencijalom, nad kojima je vršeno nasilje, dobijaju, naprotiv, emocionalno saučešće posmatrača. Često se kao reakcije posmatraju sažaljenje i strah. Nosioci antipatije koji koriste nasilje mogu, nasuprot tome, da očekuju distancirajuće reakcije, a da kao oni koji trpe nasilje ne budu okarakterisani kao žrtve, već kao oni koji to nasilje zaslužuju. Nasilje koje se događa nosiocima antipatije često se može posmatrati u kontekstu nediferenciranih strategija rješavanja problema (npr. samopravda). Pri tome, uopšte ne dolazi u pitanje pravednost djelovanja dobrog protivnika koji se zalaže za pravednu stvar i koji je pozitivno okarakterisan.

Pored sadržaja i vrsta insceniranja, dramaturški tokovi kao i formalno-estetska sredstva oblikovanja igraju značajnu ulogu u ocjeni ponude. Tako npr. forme insceniranja, dramaturški efekti i filmsko-tehnička sredstva oblikovanja mogu da pojačaju ili da oslabe moć djelovanja scena nasilja. Ovome mogu da doprinesu npr. visoka režijska frekvencija, kadrovi u krupnom planu, kadrovi koji daju detaljan prikaz i kadrovi iz blizine, akustična podloga kao i oblikovanje putem boja i svjetla. Nasilne radnje i njihove posljedice mogu da budu prikazane direktno, kao odigrane ili prikazane detaljno ili da budu samo nagoviještene u scenama i da tako budu prepuštene fantaziji i moći asocijacije posmatrača. One mogu da budu ponuđene i artificijelno prenaglašeno ili sa distance. Perspektiva kamere može da prikaže nasilne radnje kako iz ugla počinioca tako i iz ugla žrtve (subjektivna perspektiva kamere) ili iz jedne distancirane pozicije i da preko izbora perspektive cilja na npr. sugestivna ili distancirajuća djelovanja.

Uticaj medija na psihološki razvoj djece

Kada govorimo o uticaju medija na psihološki razvoj djece, moramo da počnemo sa pričom o tome da li stvarati programe namijenjene djeci, a ako je odgovor potvrdan, onda na koji način to raditi? Danas sve manje novca i vremena, kada su TV i radio stanice, te pisani mediji u pitanju, izdvajamo na programske sadržaje za djecu. Da li ih je potrebno stvarati? Odgovor je naravno potvrdan, jer danas su djeca konzumenti medija više nego ikada. Na šta je sve potrebno da se obrati pažnja prilikom stvaranja ovih medijskih sadržaja?

  1. Ovi sadržaji treba da budu prilagođeni i razumljivi djeci. To znači, da je važno da se vodi briga oko jezika, likova i muzike koja se koristi u tim sadržajima. Danas ti sadržaji treba da budu interaktivni, kako bi dijete bilo aktivan učesnik u toku praćenja svega što mu medij nudi.
  2. Kada je razvoj u pitanju, medijski sadržaji treba da se usmjeravaju na njegov cjelovit razvoj, da nude više različitih tema, da prikazuju pozitivne primjere međuljudskih odnosa, kako bi djeca na njima učila o adekvatnim relacijama.
  3. U medijskim sadržajima je potrebno da se naglašava kvalitet, da se pomoću njih izgrađuje djetetovo samopouzdanje, te promoviše pravda.
  4. Medijski sadržaji treba da se bave svom djecom, a ne samo djecom koja u nekoj zajednici pripadaju većini, kako bi uticali na izgradnju tolerancije na različitosti. U ovakvim sadržajima je potrebno posebnu pažnju obratiti na izbjegavanje stereotipa bilo koje vrste (2).

Kada se govori o uticaju medija, posebno televizije i sadržaja koje ona emituje, najviše pažnje svakako se poklanja i diskutuje o negativnoj strani medija, pretjeranom nasilju kojem smo stalno izloženi (Rotar, 2005). Međutim, mediji su itekako nepresušni izvor informacija, te neki medijski pedagozi sugerišu i ukazuju na mogućnost pozitivnog uticaja medija, ako se na temelju njihovih zabavnih i drugih pozitivnih osobina restrukturiše nastava i obrazovanje (Chen 1995; McMane 2000; Košmir, 2000; prema Rotar, 2005). Gledajući i sa pozitivnog i sa negativnog aspekta, može se reći da svaki na svoj način utiče na društvenu socijalizaciju, i oblikovanje identiteta djeteta i odraslih osoba (Rotar, 2005).

Mediji imaju itekako važnu ulogu u životu djece i njihovih porodica, pa bi roditelji trebalo da osvijeste svoje lične medijske navike, ali isto tako i medijske navike svoje porodice. Na taj način postižu da bolje razumiju medijske navike svoje djece i razgovaraju sa njima o medijskim sadržajima koji se emituje (Rotar, 2005). Trebalo bi da znaju kako se njihova djeca i koliko koriste datim medijima, šta žele od tih medija i šta dobijaju (Rotar, 2005). U prosjeku, dijete provede oko tri do četiri sata dnevno uz televiziju, tj. najveći dio svog slobodnog vremena, te bez oblikovanog kritičkog odnosa prema datim sadržajima, podložniji su njihovim štetnim uticajima. Pored televizije, danas djeca sve više vremena provode i na internetu, pa su konzumenti Youtube i drugih kanala. Ne utiče samo ono što se prima putem medija, već i pasivnost okoline u kojoj dijete odrasta, pasivnost vršnjaka, porodice i škole (Rotar, 2005).

Dijete izloženo velikim količinama nasilja prikazanog na televiziji i internetu postaje, tako, malo pomalo, sve ravnodušniji pojedinac, koga se stvarno nasilje u svakodnevnom životu sve manje tiče. Takav pojedinac će sve lakše dopuštati da ljudi oko njega budu žrtve nasilja, a i samo će lakše postati njegova žrtva. Ovako naučena ravnodušnost prema nasilju, dakle, širom otvara vrata novom nasilju. Jedan od najpoznatijih istraživača u ovom području, George Gerbner (1988), našao je da se u televizijskim programima zapravo pojavljuje mnogo više nasilja nego što ga u stvarnom svijetu zaista ima. U vezi s ovim, on je istakao jednu zanimljivu i u isto vrijeme veoma zabrinjavajuću hipotezu: „gledajući sve više nasilja na televiziji, dijete se postepeno navikava na to da je svijet opasno mjesto u kome su ljudi bespomoćni i gdje im je potrebna zaštita nekog jačeg. Zastrašujuće je i zamisliti u kakvom će obliku društva takvo dijete, kada odraste, biti spremno da živi”. Zato je vrlo važno djecu zaštiti od tolike količine nasilja. Ista stvar je i sa internet kanalima.

Prema mišljenju teoretičara koji su razvijali instinktivističke teorije, uticaj medija na pojavu nasilnih oblika ponašanja ne postoji, jer se naše ponašanje zasniva na instinktima, koji su nasljedni i gotovi dati. Pojam instinkta sadrži i izvjesno opravdanje nasilja. Za predstavnike psihoanalitičke teorije televizija bi mogla da ima ulogu katarze kod gledalaca. Prema ovoj teoriji instinkt može da se prazni ne samo obavljanjem nasilnih radnji, nego i na zamjeničkoj osnovi, odnosno posmatranjem nasilnih radnji koje obavljaju drugi. Tak bismo mogli reći da bi televizija i internet sa nasilnim sadržajem bili pogodni za pražnjenje agresije.

Teorija socijalnog učenja ističe sredinu i učenje kao relevantne činioce u pojavi nasilja. Prema njoj: televizija i internet, kao snažni mediji masovnih komunikacija, imaju veliku ulogu u učenju gledalaca nasilnim oblicima ponašanja. Pristalice ove teorije direktno optužuju televiziju za povećanje nasilja u savremenom svijetu. Negativni efekti medijskog nasilja su sljedeći:

– djeca postaju tolerantnija prema nasilju i ono im manje smeta;

– razvijaju krive stavove o nasilju i imaju gubitak saosjećanja prema onima koji trpe nasilje;

– počinju gledati svijet kao nasilan, plašeći se da će se naći u situaciji da trpe nasilje;

– sve više ispoljavaju asocijalno i nasilno ponašanje;

– više su izložena nasilju i imaju potrebu za više nasilja u igri;

– konfliktne situacije pokušavaju riješiti koristeći se nasiljem kao prihvatljivim i poželjnim;

– žive u virtuelnom svijetu, ne razvijaju optimalno emocionalnu inteligenciju ni samopouzdanje;

– manjka im kreativnosti, povećava im se mogućnost razvoja depresije i nesigurnosti;

– prisutno je nerazumijevanje pravog značenja nasilja, pa iz toga proizlazi pogrešno zaključivanje;

– nasilje vrši konstantan uticaj na navike i način života.

Pored televizije i internet kanala, kao što je Youtube, sadržaje koji su štetni po razvoj djeteta nude i društvene mreže, na kojima su njihovi članovi potpuno nezavisni, anonimni (ukoliko to žele), što otvara polje mogućnosti da vrše negativan uticaj jedni na druge. Ova potencijalna anonimnost odgovara i djeci i odraslima, jer iza nje mogu da produkuju sadržaje sa vrlo negativnim porukama i porukama koje mogu negativno da utiču na razvoj djeteta.

Djeca u Bosni i Hercegovini žive u vrlo specifičnom društvenom kontekstu, okružena diskriminacijom i netolerancijom. Za adekvatan razvoj djeteta, ovo nije nikako dobar kontekst. Taj kontekst se još dodatno začinjava većom količinom negativnih uticaja iz medija, koji su važan segment socijalizacije danas.

Zaključak

  • Prva preporuka je da se počne izdvajati više sredstava za stvaranje medijskih sadržaja za djecu, po kriterijima i preporukama stručnjaka, kako bi se vršio pozitivan uticaj na dječiji razvoj. Mediji treba da postanu sredstvo koje nudi adekvatne sadržaje, podsticajne za razvoj djeteta, a ukoliko se i nude sadržaji, koji mogu da štete djetetu, onda je vrlo važno insisitirati na korištenju sistema oznaka koji bi pomogao da se izbjegnu, ili bar ublaže, štetni uticaji koje neke vrste televizijskih sadržaja mogu imati na djecu.
  • Izvještavanje o stvarnosti koja nas okružuje, kada su nasilje i njegove posljedice u pitanju, trebalo bi da bude sa što manje detalja. Posebno je važno da se zna da vijesti, koje se odnose na nasilje izvršeno nad djetetom, treba da budu vrlo kratke, bez opisivanja čina nasilja i slika posljedica.

Literatura

  • Dodge, K.A., Pettit, G.S.(2003). „A Biopsychosocial Model of the Development of Chronic Conduct Problems in Adolescence”. Developmental Psychology, 39 (2), 349-371
  • Gerbner, G. (1988). „Violence and teror i mass media”, UNESCO
  • Ilišin, Vlasta (2003) „Mediji u slobodnom vremenu djece i komunikacija o medijskim sadržajima”, Medijska istraživanja, Vol. 9, Br. 2, 9-34
  • Korać, N. (1992). „Vizuelni mediji i saznajni razvoj deteta”, Beograd: Zavod za udžbenike
  • Lerner, R.M., Theokas, C., Bobek, D.L. (2005). „Concepts and theories of human development: Historical and contemporary dimensions”, In M.H. Bornstein M.E. Lamb (Eds.) „Developmental
  • Science: An advenced textbook”, (5th ed. , pp. 3-43). Mahwah, NJ: Erlbaum
  • Miletić, M. (2009). „Škola, mediji i dokolica u životu mladih u Srbiji”, Kultura Polisa. pp. 37-54
  • Rotar – Zgrabljić, N. (2005). „Mediji-medijska pismenost, medijski sadžaj i medijski uticaj”, Sarajevo: MediaCentar
  • Vasta, R., Haith, M.M., Miller, S.A. (2004). „Dječija psihologija”, Zagreb: Naklada Slap
  • Vizek Vidović, V. i Sar. (2003). „Psihologija obrazovanja”, Zagreb: IEP VERN

Bilješke

(1) Mladi i mediji u Hrvatskoj, Forum za slobodu odgoja.

(2) Koluchi B; Lemish D; „Kako komunicirati sa djecom/Medijsko komuniciranje sa djecom”, UNICEF

Advertisements