Pored razmatranja dobrobiti djeteta u društvu kroz prizmu dječijih prava, ona se može posmatrati i kao međugeneracijska investicija koja se odražava kroz javne investicije usmjerene na poboljšanje statusa djeteta u društvu: finansiranje obrazovanja, zdravstvenog sistema, socijalne zaštite za djecu, kao i kroz promjenu svijesti o važnosti prvih godina života i značaju materijalnih i nematerijalnih investicija za dobrobit djece u društvu. Bosna i Hercegovina u tom smislu ima prostora za napredak u poređenju sa drugim zemljama a odgovornost medija je da kreiraju i zagovaraju stimulativno okruženje za razvoj i dobrobit svakog djeteta. Ovaj tekst kroz prizmu teorija o ekonomskom značaju prvih godina života predlaže smjernice za promjenu medijskog imidža djetinjstva u pravcu vrednovanja međugeneracijske investicije u rani razvoj ljudskog kapitala. Ideja ovog teksta je da predstavi argumente za promjenu imidža djece u društvu i medijima.

Ključne riječi: Ljudski kapital, međugeneracijska investicija, dobrobit za djecu, imidž djetinjstva

Medijska slika djeteta u Bosni i Hercegovini

Kreatori medijskih sadržaja doprinose kreiranju javne slike pojmova, događaja, pojava ili ličnosti (engl. image: slika) na osnovu atributa koje im pripisuju, direktno ili indirektno, namjerno ili podsvjesno. Ponovljeno i konzistentno opisivanje na određeni način pojmova o kojima ne postoji prethodno jasno utemeljeno određenje kao negativnih ili pozitivnih, korisnih ili humanih, postepeno gradi naučenu asocijaciju. Konzumenti medijskih sadržaja – čitatelji, gledatelji i slušatelji često zbog nedostatka interesa ili kapaciteta spremno prihvataju ovako pripremljene formulacije, prihvatajući medijski formirane odrednice i atribute pojmova, događaja, pojava ili ličnosti. Imajući u vidu odgovornost i značaj javnih i profesionalnih u odnosu na privatne medije, među koje možemo uvrstiti i društvene mreže, jasno je da autori i urednici sadržaja značajno utječu i na kreiranje opće slike djece u medijima. U UNESCO-voj Grunwald Deklaraciji o medijskom odgoju (UNESCO, 1982) naglašava se uloga medija i medijskih profesionalaca, u promjeni strukture obitelji i odnosa unutar nje. Deklaracija pojašnjava da će medijska edukacija biti efikasnija ukoliko i roditelji, nastavnici, zaposleni u medijima i donosioci odluka shvate da imaju ulogu u razvijanju bolje kritičke svijesti među slušateljima, gledateljima i čitateljima.

S druge strane, ekonomske nauke potvrđuju da društvene investicije u zdravlje, obrazovanje i općenito bolji kvalitet života stanovništva dovode i do povećanja sposobnosti društva da stvara nove vrijednosti. Pojam „kapital“ podrazumijeva bogatstvo ili sredstva za proizvodnju koja se koriste sa ciljem uvećanja vrijednosti a pojam „ljudski kapital“ je prihvaćen kao teorijski okvir koji označava akumulirano znanje, vještine i iskustvo pojedinca ili društva koje imaju ekonomsku vrijednost. „Ljudski kapital“ je značajna determinanta razvoja i ekonomskog rasta, te investicija u razvoj ljudskog kapitala nosi veću stopu povrata ukoliko se desi u prvim godinama  života (Heckman, 2010, Schweinhart et al., 2005, Conti i Heckman, 2012).

Posmatrajući sveukupnost medijskih sadržaja u Bosni i Hercegovini, djeca zauzimaju veoma mali dio prostora i vremena (ispod 5 procenata (1)), a teme i način obrade svrstavaju ih pod „socijalne teme“, zabavu ili zanimljivosti – u neformalnom tumačenju manje vrijedne u poređenju sa aktuelnim političkim i ekonomskim temama.

Statistika procjenjuje da se procenat djece u ukupnoj populaciji u BiH od 1990. do 2015. godine stalno smanjuje – od 29 na 20 procenata (UNICEF Transmonee baza podataka). Istovremeno se procenat djece koja žive u siromaštvu povećava – relativno siromaštvo sa 18,8 na 19,7 a apsolutno sa 26,2 na 30,5 od 2007. do 2011. godine (Bruckauf, 2014). Obuhvat predškolskim obrazovanjem svrstava BiH u trećinu zemalja sa najnižim stopama, pokrivenost imunizacijom protiv dječije paralize je u donjoj polovini ljestvice i manja je od obuhvata u manje razvijenim i siromašnijim zemljama.

Ekonomski argumenti – investicija za dobrobit djeteta

Ideja o investiranju u čovjeka ugrađena je u ekonomsku nauku još od njenih korijena budući da „stečene i korisne sposobnosti svih stanovnika ili članova društva kao izvor bogatstva treba tretirati na isti način kao i osnovna sredstva proizvodnje i fizički kapital“ (Smith, 1776). Za razliku od fizičkog kapitala, koji prepoznaje profit kao glavnu motivacijsku snagu u društvenoj produkciji, ljudski kapital daje smisao razumijevanju vrijednosti pojedinca koja se mjeri njegovom obučenošću za život, posao, kojeg određuju i njegovo zdravlje, mobilnost, iskustvo…. Iz te pozicije, na djecu tj. njihovu dobrobit možemo gledati i iz ugla ekonomskih nauka koje zagovaraju investiranje u djecu, posebno u prvim godinama života. Važnost prvih godina života u ekonomskim istraživanjima naučnici baziraju na dokazima prikupljenim iz bioloških i društvenih nauka a koncept „dobrobiti za djecu“ je odnedavno prihvaćen, jer se dijete posmatra u cjelini kao „ljudsko biće u nastajanju“, u originalu: in fieri (lat.) (Conti i Heckman, 2012). Ako je ljudski kapital, kako ga opisuje James Heckman, „spoj urođene sposobnosti, obrazovanja i vještina stečenih kroz životno iskustvo“, onda samo pojedinci koji steknu dovoljno ljudskog kapitala na početku svog životnog ciklusa, mogu izbjeći da kasnije u životu ostanu zarobljeni u siromaštvu i usporeni preprekama za produktivnost (Heckman, 2010: 4). Postoje dokazi (Schweinhart et al., 2005) da se djeca koja povećaju svoj ljudski kapital kroz visok kvalitet obrazovanja u ranom djetinjstvu mogu bolje suočiti s izazovima kasnije tokom školovanja. Manje su šanse da će takva djeca razviti poremećaje u ponašanju, a veća je vjerovatnoća da će steći obrazovanje i bolje uslove za zaposlenje. Nadalje, s višim stopama zaposlenosti, više ljudi plaća poreze i državni prihodi se povećavaju a država može uštedjeti novac namijenjen za socijalna davanja i naknade za nezaposlenost. Društvo od toga također ima koristi kroz ukupno poboljšanje javne sigurnosti, te od smanjenja javnih troškova za borbu protiv devijantnih ponašanja.

Društvene investicije za dobrobit djeteta

Komitet za prava djeteta je u julu 2016. godine objavio „Opći komentar Konvencije o pravima djeteta“ (UN, 2016) posebno fokusiran na javne finansije i budžetiranje za realizaciju prava djeteta. Ovim dokumentom se pojašnjava da je obaveza svake zemlje da ostvarivanje prava djeteta, osim deklarativno, postavi i praktično kao prioritet u svim budžetima. Ombudsmani za djecu Jugoistočne Evrope su, kroz zajednički stav, pozvali države da prihvate investiranje u djecu kao humaniji i plodonosniji izbor ekonomskih vlasti, i dugoročno jeftiniji pristup ekonomskom razvoju (CRONSEE, 2014). Preporuka Evropske komisije državama članicama (EU, 2013) je da donesu i implementiraju politike koje će djelovati na siromaštvo djece i njihovu socijalnu isključenost, imajući u vidu da je sprječavanje generacijskog prenošenja siromaštva krucijalna investicija u budućnost Evrope i neposredan doprinos evropskoj Strategiji inteligentnog, održivog i inkluzivnog razvoja do 2020. godine. Navedeni strateški dokumenti se naslanjaju na ideju ljudskog kapitala i istovremeno prepoznaju multidisciplinarnu prirodu dobrobiti za djecu, jer se ne mogu realizirati bez političke volje, podrške medija i civilnog društva. Također, omogućavaju da se problem „vrijednosti“ uvede u samo jezgro i društvenog i medijskog diskursa.

Djelovanje medija bit će u najboljem interesu djeteta ukoliko se investiranje u sigurno i poticajno okruženje za djecu u medijskim sadržajima bude posmatralo i predstavljalo kao dugoročna kapitalna investicija, a ne kao dobročinstvo, nametnuta obaveza ili dobrovoljno odricanje.

Uloga kreatora medijskih sadržaja bit će u promjeni imidža djeteta: od ukrasa, zabavljača ili „budućnosti društva“ do vrijednih članova zajednice čija sadašnjost i uslovi u kojima se razvijaju određuju budućnost kompletnog društva. Autori različitih vrsta sadržaja: od vijesti, izvještaja, pa do statusa i komentara na društvenim mrežama, treba da prihvate svoj dio odgovornosti za kreiranje imidža djetinjstva u javnom prostoru. Investicije za dobrobit djece (finansiranje kvaliteta obrazovanja, zdravstva i ostalih usluga ili pogodnosti za djecu) u tom smislu će se prihvatati kao dugoročna ulaganja, a ne kao trošak. Promjena se može postići samo i jedino konstantnim zagovaranjem poboljšanja uslova za život djece i promjenom medijskog i političkog diskursa, tako da dobrobit djeteta dobije tretman najvrijednije društvene investicije.

U Bosni i Hercegovini medijska slika djeteta je svedena na marginu, a kreatori medijskih sadržaja djecu prečesto predstavljaju kao simpatične zabavljače i dekoracije ili kroz degradirajuće humanitarne akcije ili crne hronike. Kreatori medijskih sadržaja, prvenstveno profesionalni novinari, mogu doprinijeti promjeni nepovoljnih statistika podizanjem svjesnosti javnosti o tome koliko je važno da se djeca nađu ispred ostalih političkih prioriteta u javnom diskursu.

Zaključak

  • Preporuke kreatorima medijskih sadržaja mogu se podijeliti na (1) preporuke za medijske profesionalce i praktičare, (2) preporuke stručnjacima koji novinarima i medijima nude informacije koje se tiču djece i (3) savjete roditeljima i porodicama. Svaka od ovih grupa je istovremeno i kreator i konzument medijskih sadržaja, važan dio društva i karika u lancu kreiranja stimulativnog i sigurnog okruženja za odrastanje djeteta kao društvene investicije u napredak i za dobrobit naredne generacije.
  • Medijski profesionalci i praktičari – novinari i urednici – svojim djelovanjem mogu utjecati na promjenu medijske slike djeteta i djetinjstva. Umjesto iskazivanja dobre volje i solidarnosti kroz učešće u sumnjivim projektima pozivanjem na solidarnost, svoju ulogu mogu odigrati tretirajući vijesti o investicijama i akcijama za djecu u rangu sa ostalim kapitalnim investicijama, na primjer, u infrastrukturu. Iskazivanje dobre namjere da se „pomogne djeci“, na primjer, prikupljanjem sredstava za humanitarne akcije treba ograničiti za namjene čija upotreba se može direktno kontrolisati i efekte koji se mogu jednostavno izmjeriti. Zadatak novinara i urednika prema svim profesionalnim standardima je da nepristrasno, tačno i pravovremeno obavještavaju javnost o korištenju javnih resursa, efektima javnih politika, kao i da upozoravaju na propuste i prezentiraju alternative. Profesionalnim izvještavanjem, pozivanjem odgovornih donositelja odluka (institucije, organi izvršne vlasti, stručnjaci, organizacije) na odgovornost, kao i nepristrasnim djelovanjem zastupajući javnost (u ovom slučaju porodice sa djecom) novinari će djelovati u najboljem interesu djeteta.
  • Stručnjaci i praktičari koji su u poziciji da medijima i novinarima ponude tačne informacije koje se tiču djece će promovirati najbolji interes djeteta tako da u kontaktima sa medijima svaku akciju u korist djece (kreiranje nove usluge, omogućavanje pristupa za veći broj djece, inovativna rješenja dostupna djeci) i svaku novu osiguranu sumu usmjerenu na dobrobit djece opisuju kao kapitalnu investiciju. Okruženje u kome odrastaju djeca, osim porodice, čine svi dijelovi sistema obrazovanja, zdravstva, socijalne i društvene zaštite, uključujući i medije. Iako je prema anegdotalnim dokazima trenutno imidž i status svih profesionalaca čiji opis posla podrazumijeva rad sa djecom ili za djecu, relativno nepovoljan, važnost ove vrste angažmana zahtijeva promjenu te slike. Na promjenu imidža osim medija utječu i svi predstavnici profesija koji će se pojaviti kao sagovornici novinara kada se u javnosti govori o djeci. Na osnovu njihovih izjava, tona, argumentacije i atributa koje koriste govoreći o situaciji, potrebama ili rezultatima oni mogu promijeniti način kako i novinari prezentiraju djecu, njihove probleme i uspjehe u svojim izvještajima. Oni stoga nose i dio odgovornosti za drugačije pozicioniranje djeteta i djetinjstva u javnosti – kao međugeneracijske investicije u ljudski kapital, ne samo za dobrobit djeteta, nego i za razvoj društva i ekonomije.
  • Odgovornost roditelja je, osim da pruže najbolju podršku za odrastanje svoje djece, i da od društva (države, odnosno nosilaca vlasti na odgovarajućim nivoima) zahtijevaju da ispune svoje obaveze prema djeci. Odgovornost građana je da izabrane predstavnike u organima vlasti i institucijama redovno podsjećaju na preuzete obaveze i od njih zahtijevaju da aktivno rade na njihovoj realizaciji. Pojednostavljeno, u najboljem interesu djeteta je društveno odgovoran i politički pismen roditelj koji će u saradnji sa medijima tražiti realizaciju prava djeteta od nadležnih vlasti i odgovornih službi.

Istraživačka pitanja

  1. Istražiti korištenje javnih prihoda i analizirati koliko su budžeti „osjetljivi na potrebe djece“?
  2. Ispitati koliko medijske politike i smjernice promoviraju važnost ulaganja u dobrobit djeteta kao društvenu investiciju?

Literatura

  • Bruckauf, Z. (2014). Child poverty and deprivation in Bosnia and Herzegovina: „Analysis of the Bosnia and Herzegovina Household Budget Survey”, 2011. Sarajevo: UNICEF Bosnia and Herzegovina. Preuzeto sa: http://goo.gl/qFnGsC, pristup 17. juli 2016.
  • Conti, G. i Heckman, J. (2012), „Economics of Child Well-being”, IZA Discussion Paper Series, No. 6930, Bonn: Institute for the Study of Labour (IZA). Preuzeto sa https://goo.gl/ pORpTG, pristup 28. sept. 2016.
  • CRONSEE – Mreža ombudsmana za djecu Jugoistočne Evrope (2016). Stav: „Investiranje u decu – investiranje u budućnost”, usvojen na redovnoj Godišnjoj konferenciji Mreže ombudsmana za decu Jugoistočne Evrope, 19. 09. 2014. godine u Beogradu. Preuzeto sa https://goo.gl/mLCG7r, pristup 20. septembar 2016.
  • European Union (EU). (2013). Commission Recommendation. „Investing in children: breaking the cycle of disadvantage”, Preuzeto sa https://goo.gl/S6DWev, pristup 20. septembar 2016.
  • Heckman, J. (2010). „Policies to create and destroy human capital in Europe”, Working Paper 15742, „National Bureau of Economic Research”. Preuzeto sa https://goo.gl/TLlqva, pristup 6. septembar 2012.
  • Schweinhart, L., et al (2005). „The High/Scope Perry Preschool Study Through Age 40 Summary”, Conclusions, and Frequently Asked Questions. Bazirano na Schweinhart, L. et. al. (2005). Lifetime Effects: The High/Scope Perry Preschool Study Through Age 40 (str. 194–215), Ypsilanti, MI: High/Scope Press.
  • United Nations (UN), Committee of the Rights of the Child (2016). General comment No. 19 on public budgeting for the realization of children’s rights (art. 4). Preuzeto sa: https://goo.gl/Pc3jNp, pristup 27. septembar 2016.
  • UNESCO (1982). Grunwald Declaration on media education. Preuzeto sa https://goo.gl/ sK9f5, pristup 20. septembar 2016.
  • United Nations Children’s Fund (UNICEF) (2016). TransMonEE 2016. Database. „Regional Office for Central and Eastern Europe and the Commonwealth of Independent States” (CEE/CIS). Preuzeto sa: http://www.transmonee.org, pristup 20. septembar 2016.

Bilješke

  • Na osnovu višegodišnjeg praćenja medijskih sadržaja u BiH sa posebnim osvrtom na teme koje se tiču dobrobiti, zaštite i prava djeteta, koje za svoje potrebe naručuje UNICEF BiH.

Advertisements