Članak je podijeljen u četiri povezane cjeline, od kojih prva daje uvid u najčešće uloge koje djeca u savremenim medijima imaju, koje im se dodjeljuju prinudno, koje uz pristanak, te koje sami preuzimaju. Druga cjelina se bavi relativno novom, pa samim time, teoretski nedovoljno obrađenom pojavom javnih i medijskih humanitarnih akcija i programa, čiji su direktni ili indirektni korisnici djeca. Ova tematska cjelina daje uvid u osnovne razlike u humanitarnom i pristupu zasnovanom na pravima djeteta, te objašnjava posljedice prvog i benefite drugog. Treća cjelina daje uvid u situacije u kojima je neophodno zaštititi identitet djeteta, kako to ispravno uraditi, u odnosu na situacije u kojima sakrivanje identiteta djeteta postaje kontraproduktivno i štetno. Ovdje se definiše i dostojanstvo djece, te se nude smjernice, kako ga u savremenim medijima sačuvati. Posljednja cjelina objašnjava značenje i vrijednost medijskog učešća djece, te pruža preporuke, kako ga učiniti smislenim, edukativnim i utjecajnim.

Ključne riječi: Djeca, mediji, pravo na privatnost, dostojanstvo, učešće.

Uloge djece u savremenim medijima

Kako danas izgledaju djeca u medijima, u kakvim se ulogama pojavljuju i šta predstavljaju, pitanja su koja možemo sebi postaviti i dobiti odgovore čak i kroz veoma površnu analizu medija. Dovoljno je uzeti jedne dnevne novine, jedan magazin, pogledati nekoliko sati televizijskog programa, posjetiti vodeće internet portale i društvene mreže. Prvo što se može uočiti je nedostatak sadržaja o djeci. Analize medijskih sadržaja u Bosni i Hercegovini (Medijske Inicijative, 2009), dokazuju da je broj objava, koje se neposredno tiču djece, zanemarljivo mali u odnosu na ukupan broj objava. Uočeno je i gotovo potpuno odsustvo sadržaja koji kreiraju ili ko-kreiraju sama djeca. Ono što će biti zajedničko gotovo svim prilozima i tekstovima o djeci, je ilustracija djeteta kao objekta, bez stava i mišljenja, oko kojeg bi se gradila novinarska priča. Umjesto toga, priču o djeci donose, ili novinari, ili sugovornici iz „reda odraslih“.

Ukoliko medijski sadržaji o djeci i ukažu na prava, odnosno na Konvenciju o pravima djece, radi se, najčešće, o sadržajima koji se tiču obilježavanja Dječije nedelje, Dana djeteta, ili nekog drugog međunarodnog datuma.

Ukoliko bismo morali napraviti sliku bosanskohercegovačke djece, baziranu na informacijama koje dolaze iz medija, dobili bismo grupni portret na kojem su najčešće zastupljena bolesna djeca, siromašna djeca i djeca – sportski, školski i estradni talenti. Na slici će se u nešto manjem broju naći vrijedni đaci pješaci, djeca sa poteškoćama u razvoju, od kojih je nekima potrebna pomoć, a neki su je primili u vidu donacija, djeca Romi – najčešće ilustrirana kao ulični prosjaci, potom maloljetni prijestupnici, žrtve, predmeti skandala ili neuobičajeno uspješna djeca. Naći ćemo u medijima i djecu zloupotrijebljenuu političkim ili reklamnim kampanjama, te usputno spomenutu djecu u množini, koja predstavljaju simbole obilježavanja nekog međunarodnog datuma, žrtve sistema ili korisnike beneficija i usluga.

Glas djece rijetko ćemo čuti u medijskim sadržajima za odrasle, osim ukoliko ih treba zabaviti dječijim poimanjem svijeta u jutarnjem radijskom ili popodnevnom televizijskom terminu. Iako, u domaćoj literaturi i na medijskoj sceni, pojam objektifikacije, vežemo isključivo uz seksualnu objektifikaciju žena, slijedeći definiciju Marthe Nussbaum, po kojoj je objektifikacija sadržana u sedam principa, uočljivo je, da se isti principi mogu primijeniti i na tretman djece u medijima;

  1. Instrumentalizaciji: predstavljanje osobe kao sredstvo koje služi nekoj svrsi;
  2. Poricanju autonomije: tretiranju osobe kao zavisnog i samoneodređenog entiteta;
  3. Inertnosti: predstavljanju osobe kao nečega čemu je potreban tuđi pogon da bi funkcionisala;
  4. Fungibilnosti (zamjenjivosti): predstavljanju osobe na način da se može zamijeniti bilo kojom drugom osobom;
  5. Povredljivosti: predstavljanju osobe kao nekoga koga je dozvoljeno povrijediti, budući da nema vlastiti mehanizam zaštite;
  6. Vlasništva: predstavljanja osobe kao robe, koja nekome pripada;
  7. Poricanja subjektivnosti: predstavljanja osobe, kao nekoga čija iskustva, stavovi i osjećanja ne postoje, ili su nebitni (Nussbaum, 1995).

Pored objektifikacije, ovakva medijska slika djece doprinosi i stigmatizaciji, građenju stereotipa i kategorizaciji djece na bolesnu, siromašnu, uspješnu, djecu sa teškoćama, Rome itd.

Razlike u humanitarnom i principu izvještavanja zasnovanom na ljudskim pravima

U bilo kojoj humanoj nauci ili djelatnosti koja podrazumijeva istraživanje, analizu, izvještavanje, planiranje i djelovanje, moguće se voditi principima humanitarnosti, potreba, ili principima ljudskih, odnosno prava djece.

Humanitarni princip je najprimitivniji, instiktivan model djelovanja, budući da postoji koliko i čovječanstvo. Duboko ukorijenjen u religiji, običajima i društvenim normama, ovo je jedan od prvih principa za kojim se poseže ukoliko je nekome potrebna pomoć. Humanitarni princip se sastoji od doniranja novca, odjeće, hrane, lijekova ili drugih sredstava kojima se nakratko zadovoljavaju osnovne potrebe ugroženih. Ovakav princip ne poziva niti provocira sistemske promjene i trajno rješavanje potreba. Odlično funkcioniše, ukoliko se radi o velikom broju ljudi, čije su osnovne životne potrebe ugrožene, usljed rata, prirodnih i drugih katastrofa, u kojima sistem društvene zaštite ne može odgovoriti individualnim i hitnim potrebama ljudi (United Nations Office of High Commissioner for Human Rights – UN OHCHR, 2006).

Uvidjevši manjkavost ovakvog pristupa, sredinom dvadesetog vijeka, teoretičari razvoja nude napredniji model – pristupa zasnovanog na potrebama ljudi. Ovaj pristup komunikaciju među davateljima i primateljima pomoći, čini dvosmjernom, omogućavajući donatorima da od korisnika čuju šta im je potrebno. Uprkos tome, ponovo se pokazuju manjkavosti principa, budući da ni on ne doprinosi trajnim i univerzalnim rješenjima problema, niti podstiče sisteme društvene zaštite na odgovornost i reakciju. S druge strane, korisnici su i dalje portretirani kao siromašni prosjaci, na kojima donatori grade vlastiti imidž (UN OHCHR, 2006).

Kao rezultat svih ovih naučenih lekcija, nastaju Konvencije o ljudskim i pravima djece, kojima se države potpisnice, odnosno sistemi društvene zaštite unutar tih država, dobrovoljno obavezuju da preuzmu odgovornost u ostvarenju tih prava. Konvencijama su zajedničke potrebe svakog ljudskog bića definisane kao prava. Pristup baziran na ljudskim pravima odlikuje univerzalnost, jednakopravnost i cjelovitost – sva ljudska prava su ista bilo gdje, bilo kada i za bilo koga (UN OHCHR, 2006).

Ovakav pristup svakog čovjeka stavlja u poziciju nosioca prava, dajući istovremeno odgovornost za njihovo ostvarenje, kako institucijama, tako i svakom pojedincu. U mladim demokratskim društvima, ovaj princip još nije zaživio u javnom diskursu. To je prvenstveno rezultat općeg nerazumijevanja osnovne podjele odgovornosti, kada je u pitanju ostvarenje prava ljudi. Država, odnosno sistem društvene zaštite, jeste vrhovni nosilac odgovornosti za zaštitu i ostvarenje ljudskih prava svakog svog građanina. No, pored vrhovnog nosioca odgovornosti, u zakonodavstvu svake države definisani su primarni, sekundarni i tercijarni nosioci odgovornosti za zaštitu i ispunjenje ljudskih i dječijih prava, tako da odgovornost dijele roditelji, staratelji, pružatelji usluga, policija, vojska, poslodavci, zajednica, pojedinci …i mediji.

Umjesto toga, mediji daju sve više prostora pozivima na humanitarne akcije ili izvještavanju o njima. Oglasi i priče, koje pozivaju na finansijsku podršku oboljeloj djeci, gladnoj djeci, djeci koja nemaju sredstava da otputuju na međunarodno takmičenje, djeci koja nemaju sredstava za školski pribor i prevoz, svakodnevni su medijski sadržaji. Korisnici interneta dnevno se suoče sa barem deset različitih apela za pomoć na portalima i društvenim mrežama. Posljedice ovoga su već vidljive na različitim nivoima djelovanja.

Mediji, kao i sektor nevladinih organizacija, napuštaju svoju osnovnu ulogu, a to je preispitivanje odgovornosti sistema društvene zaštite, uočavanje manjkavosti i informisanja javnosti o njima. U gomili poziva na akcije, mediji ne provjeravaju autentičnost priče čime mogu doprinijeti obmanjivanju javnosti. Potpuno zanemaruju etiku, objavljujući eksplicitne fotografije i video zapise o bolesnoj djeci, razotkrivaju medicinske dijagnoze, narušavajući prava pacijenata, donose stigmatizirajuće priče o djeci, svodeći ih na predmet humanitarne akcije, bolest i potrebu, tako ih objektifikujući i dehumanizirajući, te i sami krše prava i zanemaruju najbolji interes djece.

Institucije sistema bivaju posredno oslobođene odgovornosti da omoguće trajna rješenja, koja će doprinijeti ostvarenju svih prava za svu djecu.

Pojedinci na društvenim mrežama funkcionišu kao mediji, te snose istu odgovornost za objektifikaciju i dehumanizaciju djece. U humanitarnim akcijama, čiji je cilj sakupljanje novca za liječenje bolesne djece, prioritizira se pravo djeteta na život i zdravlje, ali se istovremeno krši pravo na privatnost djeteta, čije dijagnoze i fotografije postaju vlasništvo svakog korisnika društvenih mreža, što može rezultirati i zloupotrebom tih materijala.

Zaštita identiteta i čuvanje dostojanstva

Izvještavanje o djeci i mladima ima svoje specifične izazove. U nekim situacijama izvještavanje o djeci dovodi ih u rizik od odmazde ili stigmatizacije. Stoga je UNICEF razvio smjernice za novinare, kako bi im olakšao izvještavanje o djeci, vodeći se osnovnim principom najboljeg interesa djeteta. To su Etičke smjernice, dostupne na web stranici UNICEF-a u BiH, a one, koje se odnose na zaštitu identiteta i čuvanje dostojanstva djece su:

  • Dignitet i prava djeteta moraju se poštovati u svim okolnostima,
  • U intervjuiranju i izvještavanju o djeci, specijalna pažnja će biti posvećena pravu svakog djeteta na privatnost i povjerljivost, kako bi se čuli njihovi stavovi, kako bi im se omogućilo da učestvuju u odlučivanju o svemu što ih se tiče i kako bi bili zaštićeni od povrede i odmazde, uključujući i mogućnost povrede i odmazde,
  • Ne objavljivati priču koja bi mogla dovesti djecu, njihovu braću ili sestre ili vršnjake pod rizik ako se otkriju identiteti, čak i ako su oni izmijenjeni, skriveni ili ako nisu objavljeni.

Ovaj princip je posebno bitan u izvještavanju o događajima u kojima su djeca počinitelji, žrtve ili svjedoci krivičnog djela. Kada postoji sumnja da li je dijete pod rizikom, može se napraviti izvještaj o generalnoj situaciji radije nego priča o jednom djetetu, bez obzira na to koliko je vrijedna priča (UNICEF, 2003).

Za razliku od navedenih primjera, kada otkrivanje identiteta nije u najboljem interesu djeteta, postoje situacije u kojima mediji, sakrivajući identitet djece, doprinose stigmatizaciji i marginalizaciji djece. Ilustrativan primjer su reportaže, prilozi ili fotografije djece sa teškoćama u razvoju čija su lica zamućena, bez obzira na to što priča ima pozitivan ton i uklon.

To je direktna poruka publici da djecu sa poteškoćama treba sakriti, da je njihova teškoća, a ne sistem, ono što ih ugrožava ili da je njihova teškoća jedino što ih određuje. U ovakvim situacijama je poželjno djecu učiniti što vidljivijom, omogućiti da se njihov glas čuje, te pokazati da su ravnopravni članovi svake, pa tako i medijske zajednice.

„Dostojanstvo čovjeka je unutarnji i istovremeno socijalni zahtjev za vrednovanje i poštovanje koji pripada svakome čovjeku. Dostojanstvo je svakome čovjeku urođeno i ne može se izgubiti. Dostojanstvo čovjeka pripada kako nerođenom tako i mrtvom čovjeku“ (Avenarius, 1991, str. 471).

Pored ideje da sva djeca budu ravnopravna u medijskim sadržajima, posebna pažnja treba biti posvećena načinu na koji uključujemo djecu u medijske sadržaje, kako ih kategoriziramo   prezentiramo. Većina programskih sadržaja za djecu i o djeci, kada je u pitanju pozitivnoizvještavanje, uključuje i portretira „tipičnu” djecu (djeca srednje klase, konstitutivnih etničkih grupa, bez teškoća u razvoju). S druge strane, pojavljivanje djece sa teškoćama u razvoju, djece Roma, djece iz siromašnih porodica, mnogo se češće bilježi u negativnom izvještavanju, ili uz dozu senzacionalističkog incidenta, ukoliko se radi o nekom uspjehu (UNICEF, 2010).

Ovakav pristup zahtijeva hitnu promjenu paradigme po kojoj su ugrožene i manjinske grupe istovremeno i subjekti ili objekti negativnih društvenih pojava ili procesa.

Smisao učešća djece u medijima

Konvencija o pravima djeteta; Član 12 „Sva djeca imaju pravo na izražavanje vlastitog mišljenja, njegovo uvažavanje i razmatranje u skladu sa dobi i zrelošću djeteta.“

Izvještaji UNICEF-a širom svijeta pokazuju da je navedeni član 12 Konvencije o pravima djeteta jedan od najtežih za praktičnu provedbu. Komisija Ujedinjenih nacija za prava djeteta, utvrdila je da bez obzira na ekonomske, socijalne i kulturalne razlike među državama, prava djece na učešće u procesu donošenja odluka bivaju ugrožena zbog veoma sličnih stavova o djeci, kao:

  • Nekompetentnoj da donose odluke;
  • Nesposobnoj da rasuđuju;
  • Neznalicama;
  • Nesposobnoj da podnesu teret učestvovanja u donošenju odluka;
  • Nesposobnoj da postave realne zahtjeve;
  • Nesposobnoj da se nose sa rizicima javnih istupa.

Definicija medijske objektifikacije djece, pojašnjava kako i zašto se takav stav formira. Istovremeno, stav, u pravilu, nije potkrijepljen dokazima, što vodi do zaključka da su djeca apriori, na osnovu predrasuda, isključena iz procesa donošenja odluka, kako porodičnih, tako političkih.

S druge strane, teorije promjene, kojima se rukovode organizacije i pojedinci, čiji su mandat i vizija promovisanje prava djece i društveni razvoj, definišu medijsko učešće djece, kao ključni agens društvene promjene. Ako mediji, civilno društvo, djeca i mladi, dobiju glas i priliku da pruže validne, kredibilne i realistične informacije građanima, a mediji doprinesu tome da su ove informacije stavljene u kontekst stvarnog i kontinuiranog kršenja prava djece i neophodnosti stvaranja funkcionalnih mehanizama zaštite, onda će društvo razumjeti i prihvatiti standarde zaštite dječijih prava, a potražnja će se usmjeriti na nadležne institucije, koje imaju obavezu da ih štite (Internews Europe, 2014).

U Bosni i Hercegovini postoji veoma mali broj radijskih i televizijskih sadržaja koje kreiraju djeca i mladi. Takva situacija ne samo da ne podstiče medijsko učešće djece, nego ga i ne razmatra ili problematizira. Kod kreiranja medijskog sadržaja za odrasle, koji se tiče prava djeteta, mišljenja djece ne samo da se ne uvažavaju, nego se uopšte ne uzimaju u obzir.

Član 12 Konvencije o pravima djeteta i teorija društvene promjene, ukazuju i na to koliko bi bogatija i korisnija globalna medijska scena, kao i ona u Bosni i Hercegovini bila, kada bi novinski, radijski, televizijski i online sadržaji imali barem posebne rubrike koje uređuju, produciraju i prezentiraju djeca. Ovakvi oblici medijskog učešća djece ne samo da bi doprinijeli razvoju njihovog samopouzdanja i životnih vještina, nego bi omogućili široj javnosti da prevaziđe negativne pretpostavke o dječijoj nekompetenciji i nesposobnosti za učešće u društvenim procesima (Lansdown, 2011).

Svaka medijska priča o inkluzivnom društvu doprinosi njegovom stvaranju, a pored posebno ugroženih, manjinskih i zanemarenih grupa, nikako ne smije zaobići najveću od njih – djecu.

Naučene lekcije

  • Prilikom kreiranja medijskog sadržaja o djeci, treba voditi računa o učešću samog djeteta ili grupe djece u priči. Djeci treba ponuditi izbor medijskih uloga, umjesto da im ih novinar ili urednik, roditelj ili pružatelj usluga dodjeljuje. Dijete treba predstaviti kao jedinstvenu osobu, nosioca prava, omogućiti da se glas djeteta čuje, a njegovo mišljenje shvati ozbiljno.
  • Ukoliko aktivno učešće djeteta u medijskom sadržaju nije preporučljivo zbog potrebe zaštite identiteta, uzrasta ili nemogućnosti, priča se može ispričati kroz prizmu prava djece, a u ime djeteta je može ispričati kompetentna odrasla osoba.
  • Princip zasnovan na ljudskim pravima, u izvještavanju o djeci, trebao bi biti sine qua non u novinarskom i uredničkom radu. Ovakav princip izvještavanja je u najboljem interesu djeteta.
  • Prilikom kreiranja medijskog sadržaja o humanitarnim akcijama važno ih je kategorizirati prema prirodi akcije i povezati sa relevatnim novinskim istraživanjem, kojim se utvrđuju odgovornosti, ukazuje na manjkavosti i poziva odgovorne na korekciju, a istovremeno unaprjeđuje informisanost i zainteresovanost javnosti za sistemska i dugoročna rješenja. Pri tome ne objavljivati fotografije djece i ne dozvoliti promociju donatora, te pojačati frekvenciju objavljivanja istraživačkih sadržaja, intervjua i reportaža o navedenim temama.

Literatura

  • Avenarius, Hermann, 1999; Kleines Rechtswörterbuch, Freiburg i Br: Herder
  • Internews Europe; 2014; „Protecting the rights of children – The role of media”, Internews Europe, London, UK
  • Lansdown, Gerison, 2011; „Every child’s right to be heard”; Save the Children UK and UNICEF
  • Medijske Inicijative, 2009; „Analiza sadržaja izvještavanja medija o socijalnoj problematici djece”, UNICEF BiH
  • Nussbaum, Marta C, 1995; „Philosophy and Public Affairs”; Research Library Core UN Office of the High Commissioner for Human Rights, 2006; „Frequently asked questions on a human-rights based approach to development and cooperation”; UN New York and Geneva

Online resursi

  • UNICEF, 2003; Etičke smjernice; Principi etičkog izvještavanja o djeci, pristup 20.12.2016.
  • http://www.unicef.org/bih/ba/Eticke_smjernice.pdf
  • UNICEF, 1993; Konvencija o pravima djeteta, pristup 20.12.2016.
  • UNICEF, 2010; Communicating with children, pristup 20.12.2016.
Advertisements