Milioni informacija o ovoj temi sudaraju se u glavi pojedinca koji želi da bude odgovoran kada je u pitanju zaštita djece, posebno od medija koji pokušavaju da predstave razne kodekse, zakone, povelje, najčešće primjere iz prakse koji ukazuju da se njihova prava svakodnevno krše. Ovaj članak otvara brojna pitanja, prevashodno ona koja jačaju odgovornost kreatora medijskih sadržaja koje nazivamo u simboličkom smislu Vitezovima. Vitezovi su svi oni koji jačaju individualnost djeteta, posmatraju stvarnost iz perspektive djeteta, zahtijevaju odgovornost za ispunjenje prava djeteta i kritični su prema svakoj političkoj i komercijalnoj zloupotrebi.

Ključne riječi: Vitezovi, individualnost, zloupotreba, odgovornost, promjene

Vitezovi zaštitnici djece prvog reda

Ogrćem vas svijetloplavim ogrtačem i proglašavam Vitezovima zaštitnicima djece prvog reda. Pozivam da isučete svoje mikrofone, kamere, fotoaparate, olovke, knjige, krede, spužve i sva druga (dozvoljena) sredstva za rad u zavisnosti ko se čim već bavi i krenemo u odlučnu borbu. Da se na svakom koraku i u svakom smislu suprotstavimo pošasti koja se nadvila nad djecu. Kredo našeg okruglog viteškog stola: „Javni interes, niti bilo koji drugi, ne može biti ispred interesa djeteta”

Uvod

U nametnutoj utrci za informacijom, vijestima i onim što je navodno interes javnosti, kreatori medijskih sadržaja treba da budu oni koji će preduprijediti bilo kakvu moguću manipulaciju, zloupotrebu i sve što bi moglo povrijediti ili naštetiti interesu djeteta. Novinari, kamermani, fotoreporteri, čak i roditelji, nastavnici i drugi koji su najčešće u direktnom kontaktu sa djecom su filter za svaku vijest o djetetu, informaciju koja radi za ili protiv njegovog razvoja. Način na koji ćemo kreirati inicijalnu informaciju će zapravo biti presudan u formiranju cijelog fronta onih koji će smisao svog rada naći u odbrani integriteta, identiteta djeteta i njegove porodice. Medijski učinak neće biti možda mjerljiv po društvenim mrežama, ali će zato biti nemjerljiv i neprocjenjiv u životu, u izgradnji pojedinca i cijelog društva.

Mediji su postali multiplikacija istih vijesti, informacija, istih tema, preslikanih članaka kojima se više ne zna ko koga preuzima i kopira. Većina medija postali su puki prenosioci onoga što imaju za reći „odgovorni”, uglavnom vrlo uski krug političara. Medijski profesionalci su postali nosioci mikrofona, kamera i fotografskih aparata. Bez glasa, bez pitanja, bez dostojanstva, bez etike, bez kritičkog razmišljanja. Generacije mladih ljudi, koji su odrasli bez zaštite Vitezova, postali su armija forumaša i komentatora kojoj je to više „furka” nego izgrađen stav ili mišljenje o nekoj temi. Njihova „furka” i učestalost uglavnom besmislenih komentara zasnovanim na danas vrlo modernim nacionalističkim uvredama i trivijalnostima, pojedine medije čini popularnijim, ali u osnovi svi sadržaji su uglavnom isti. Većina „odrasle” javnosti, koja uglavnom putem društvenih mreža kritikuje, ismijava i ironizira većinu sadržaja, zapravo svojim linkovanjem i daljnjim prenošenjem pomenutih sadržaja čini da većina medijskih sadržaja dobija na čitanosti, gledanosti i slušanosti, bez da to ijednim svojim dijelom zaslužuje.

Ovakvi sadržaji ne nude kvalitet niti imaju stvaran uticaj, bez obzira na broj “lajkova”. Sve je virtuelno, pa čak i navodno zadovoljeni ego. Kada bi se ta količina energije ili barem njen dio, preusmjerila na neke korisnije stvari, na primjer, zaštitu djece od vulgarnosti koja dolazi iz javne sfere, bili bismo na dobrom putu. Mediji imaju moć da kreiraju realnost. Kada bi svaki drugi status, svaku petu sliku ili svaki deveti članak usmjerili na informativne, edukativne, obrazovne inicijative, jako brzo bismo imali potpuno drugačiju realnost koja upozorava, opominje, budi ljudskost, solidariše se sa najranjivijom katagorijom stanovništva… Ovo se ne odnosi samo na one koji rade u medijima, već na svakog pojedinca, svakog roditelja, nastavnika, studenta, svakog ko koristi internet i društvene mreže.

Roditelji sluđeni tranzicijom iz jednog u drugi politički sistem, borbom za golu egzistenciju i svakodnevnim apsurdima života u BiH, nemaju dovoljno vremena za djecu, pa čak ni vlastitu. Umjesto posebne brige za vlastito dijete, vjeruje se da je dijete koje je u vrtiću ili školi, sklonjeno i sigurno; da ga štiti sistem, koji odavno ne funkcioniše. Stara narodna kaže da „svako dijete ima svoju nafaku”. Mobitel, gadžeti, laptop i igrice. Neka se zabavi. Dok roditelji budu razgovarali o važnijim stvarima, dijete ispred TV-a sa daljinskim ili ajfonom u ruci… Poznata slika?

Već sa prvim TV kanalom na koji je naišao/la na kome su slike nasilni crtani filmovi, informativni program u kome svi galame i nadvikuju se, agresivne reklame… Ili igrice na telefonu pune nasilja. Mediji su na trećem mjestu kao izvori učenja nasilja, odmah iza porodice i društvenog okruženja (Zečević, 2010).

Mediji imaju veliki uticaj na društvena ponašanja, formiranje i prenošenje vrijednosti, stvaranje vizije svijeta i života, oblikovanje životnih stilova, stavova i identiteta (UNESCO, 1982). Često se u javnom diskursu pominju sadržaji koje su prethodne generacije gledale, slušale i čitale, ali se ne uzima u obzir uticaj tih sadržaja na te predtranzicijske generacije. To su bila druga vremena, sve je bilo drugačije i bolje. Da li je? Ako je to istina, zašto onda upravo te generacije kreiraju ili učestvuju u kreiranju medijskih sadržaja, politika i društvenih okolnosti kakve jesu u ovom trenutku? Zašto su potrebni Vitezovi zaštitnici djece prvog reda?

Odgovornost medija koji žele prikazati dječiji lik je velika i stoga odgovorni moraju imati u vidu i eventualne posljedice koje pojavljivanje djeteta u medijima može izazvati po dijete i njegovu porodicu. Posljedice mogu biti ogromne i pogubne jer nema adekvatne sankcije za neodgovorne. Ni za roditelje koji će svoje dijete dati političaru u ruke u predizborne svrhe. Ni za političara kome su roditelji dali dijete u predizborne svrhe. Ni marketinškom magnatu koji će dijete zloupotrijebiti u reklamne svrhe. Ni za roditelje koji će to naplatiti, školi koja će dopustiti mediju da snima djecu bez odobrenja. Ni mediju koji će na milion načina zloupotrijebiti dječije pravo da bude zaštićeno. Svaki klik se broji. Svaki „like” se broji. Komentar, reakcija, svaki prodani primjerak, fan, lajk, rič, bust, šer…

Svako dijete ima posebne potrebe

Svako dijete ima posebne potrebe. Pritom se ne misli na diskriminatorski izraz dijete sa posebnim potrebama, već da svako dijete ima individualnost, da je ličnost za sebe i da mu na taj način treba pristupiti. Veliki problem „podrazumijevanja” je upravo pogrešan u poimanju kolektiviteta. Naučeni od politike da je u zemlji jedino važno da štitimo kolektivna prava, individualnost je potpuno zanemarena i gotovo postaje utopija. No, ako ćemo nastaviti sa kolektivnim pravima, onda djeca kao jedna posebna grupa koja je nezaštićena, izložena svakom obliku diskriminacije ima pravo ne samo na svoj entitet, nego na državu.

Umjesto da donosimo zaključke, pretpostavljamo i mislimo da znamo, mnogo lakše je i ispravnije razgovarati ravnopravno. Fascinantno je šta je sve moguće ukoliko dijete prepozna iskrenu namjeru, djeca imaju nepogrešive senzore. Primjer dječje zrelosti, građanske, političke i sociološke je Dječiji parlament održan u Sarajevu 18. novembra 2014. godine kada su djeca iz svih dijelova Bosne i Hercegovine vrlo jasno artikulisala sve probleme koje su prepoznala – od potrebe za boljim obrazovanjem, besplatnim zdravstvom i lijekovima za djecu ili rješavanja problema vršnjačkog nasilja (Mujagić, 2014).

Učešće djece u svim aspektima života, tako što im se daje mogućnost da daju svoj doprinos i ponude svoje viđenje problema ali i rješenje, jedan je vid obrazovanja odraslih jer zaborave da djeca imaju kapacitet da razumiju probleme i da znaju šta može biti učinjeno da se problemi otklone. Tokom Dječijeg parlamenta, djeca su to političarima i predstavila.

Stanje se mijenja samo ako o temama koje se tiču djeteta i njihovih osnovnih prava, kreatori medijskih sadržaja obrađuju iz njihove perspektive? Oni koji žele da pomognu, ali ne čine opet dovoljno su kreatori medijskih sadržaja koji razgovaraju isključivo sa relevantnim osobama, donosiocima odluka i stručnjacima koji na osnovu svojih zvanja pretpostavljaju šta je najbolji interes djeteta, umjesto da priču počnu upravo sa djetetom. Da dječija vizija onoga što ono misli i promišlja bude zapravo vodilja do ostalih aktera u priči (UNICEF, 2015). Iz najbolje namjere ali ne uvijek i u najboljem interesu djeteta, roditelji često donose odluke koje se tiču djece na osnovu svog iskustva, svojih spoznaja, poimanja svijeta i od ranije stečenih navika bez pravog pokušaja da posmatraju svijet iz perspektive djeteta. Ovo su uobičajene greške, poput onih da odrasli vjeruju da znaju bolje da li je djetetu vruće ili hladno od djeteta, do onih da znaju koju školu treba upisati, kojim sportom se baviti, do onih najradikalnijih a koje se tiču izbora životnih partnera.

Naučene lekcije

  • Kreatori medijskih sadržaja mogu biti pokretači akcija za bolju implementaciju postojećih zakona koji tretiraju zaštitu djece. S obzirom da postoji zakonski okvir koji štiti djecu, kreatori medijskih sadržaja mogu otvoriti javni prostor za one koji su angažovani i koji traže hitnu implementaciju zakona koji štite djecu.
  • Mediji mogu stvoriti medijski prostor za što bolju zdravstvenu i socijalnu zaštitu djece, odgoj i obrazovanje, jer i trebaju biti prioriteti u odnosu na sve drugo. Postavljati pitanja političarima, javnim servisima, svim medijima, prosvjetnim radnicima. Sebi!
  • Uvijek postavljati pitanja: Šta činimo za djecu? Gdje su implementirani zakoni kojima je interes djeteta sve i svja? Koliko u medijskim sadržajima postoji obrazovnog programa za djecu? Na koji način smo zaštitili djecu od neprimjerenih sadržaja? Jesu li nam prioritetniji brojevi klikova na internetu, broj lajkova i komentara u odnosu na odgoj NAŠE djece? Zašto se prosvjetari ne bore za uvođenje medijske kulture i pismenosti u nastavne planove i programe? Zašto bi bilo ko od nas zloupotrijebio dijete?
  • Omogućiti da se uspostave dječije redakcije u medijima, pokrenuti serijal audio i video reportaža o velikim temama ali iz dječijeg ugla poimanja, produkcija malih filmova, foto- reportaža i još mnogo toga što će obogatiti sadržaj medijima. Djeca u medijskim sadržajima ne smiju biti samo objekti, već i subjekti koji se i sami uključuju u proizvodnju medijskih sadržaja.
  • Izvještavati ZA djecu i SA djecom umjesto samo O djeci.

Istraživačka pitanja

  1. Kako mediji mogu pomoći da nadležne institucije u prioritet svoga djelovanja postave djecu?)
  2. Razmisliti o pokretanju serijala tema koje bi tretirale reforme obrazovanja u odnosu na najbolji interes djeteta;
  3. Istražiti zašto djeca imaju otpor prema školi?
  4. Istražiti: šta prosvjetni radnici misle o tome?

Literatura

  • Mujagić N., 2014. Lekcija o građanskom odgoju, Novo vrijeme, pristup 28. novembar 2016.
  • UNESCO (1982). Grunwald Declaration on media education, pristup 28. novembar 2016.
  • UNICEF, 2015. Zajednička izjava novinara, tačka 6, Zasvakodijete.ba, pristup 28. novembar 2016.
  • Zečević I., 2010. Priručnik Program prevencije vršnjačkog nasilja u školama; Mediji nasilje str. 11, UG Zdravo da ste, pristup 28. novembar 2016.
Advertisements