Šta konkretno zovemo medijskim kompetencijama, kako se one stiču i kakva je situacija u tom pogledu u Bosni i Hercegovini? – pitanja su kojima se ovaj tekst bavi u svome prvom dijelu. Osnovna misao vodilja jeste da su roditelji i nastavno osoblje ključne grupe građana i građanki, čije se medijske kompetencije moraju što hitnije razvijati u BiH, kako bi se omogućilo kvalitetno i sigurno sudjelovanje mladih i djece u medijima. Na kraju teksta su preporuke za unaprjeđenje znanja ključnih grupa u ovoj oblasti.

Ključne riječi: Medijska pismenost, IKT, medijske kompetencije roditelja i nastavnog osoblja, obrazovanje u BiH.

Šta su zapravo vještine medijske pismenosti?

„Ono što znamo o svijetu u velikoj se mjeri zasniva na onome što su mediji odlučili da nam prikažu.“ W. Lipman

Medijska pismenost, odnosno kompetencije koje obuhvata medijska pismenost, omogućit će publici da na efikasan i siguran način, uspješno komunicira u današnjem digitalnom društvu. Medijska pismenost dakle, podrazumijeva niz vještina koje osoba ima a koje joj omogućavaju da pristupi, analizira, evaluira, ali i producira medijske sadržaje, uključujći pri tome sve vrste medija, od knjige, filma, muzike, printanih i elektronskih medija, do informacijsko komunikacijskih tehnologija i interneta. Prema definiciji: kompetencije medijske pismenosti neophodne su građanima i građankama današnjice za aktivnu građansku participaciju u digitalnom društvu.

Unutar spektra vještina medijske i digitalne pismenosti podrazumijeva se između ostalog sposobnost kritičkog evaluiranja i analiziranja medijskih poruka, kao i sposobnost pronicanja u tajne kreiranja medijskog sadržaja. Važno je na primjer, razumjeti da svaka poruka koju ćemo primiti posredstvom bilo koje vrste medija, nosi pečat svoga autora.

Pri tome, o autoru možemo razmišljati na nivou pojedinačne osobe (novinara/ke ili urednika/ ce sa imenom i prezimenom, građanina/ke aktivnog/e na društvenim mrežama, ili pak anonimnog/e komentatora/ke na webu) ili na nivou medija (u kontekstu tipa medija, vlasništva te institucije, ili kakve interese taj medij zastupa i slično). Jer, svaki autor, bez obzira misli li se na osobu ili instituciju, u poruku koju kreira ugrađuje vlastiti sistem vrijednosti, interese, politička i druga uvjerenja koja zastupa. To ukratko znači, da je svaka poruka obojena sistemom vrijednosti njenog autora (Thoman and Jolls, 2008).

Također, važno je razumjeti da i mi kao primatelj/ica poruke, kroz prizmu vlastitih uvjerenja, predznanja, interesa i vrijednosti percipiramo tu istu poruku. Istraživanja pokazuju da smo skloniji vjerovati porukama medija, odnosno kreatora poruka sa kojima dijelimo neke vrijednosti, nego onima s čijim stavovima i vrijednostima se ne slažemo (Hobbes, 2010). Što smo medijski pismeniji, svjesniji smo ovih principa, te smo samim time manje podložni manipulaciji, odnosno češće ćemo provjeravati informacije koje dobijamo.

Provjeravanje informacija i izvora informacija u uskoj je vezi sa prepoznavanjem jedne od osnovnih faktora kvalitete medijskog sadržaja ili medija, a to je vjerodostojnost. Po čemu prepoznajemo da je medijski sadržaj koji je predmet naše pažnje, vjerodostojan, odnosno šta ga takvim čini? Vjerodostojnost procjenjujemo po broju i vjerodostojnosti izvora informacija, koji su konsultirani i citirani u datoj poruci (Gillmor, 2010).

Da li su izvori različiti, zastupaju li više od jedne perspektive na temu poruke, te koliko su oni sami vjerodostojni? Vjerodostojnost izvora informacija, posebno je važna tema kada je riječ o online medijima i njihovim sadržajima. Danas je dovoljno „proguglati“ bilo koji pojam i u narednih nekoliko sekundi dobićemo niz informacija o tom pojmu. Kako znati koje od njih su vjerodostojnije od drugih? Znati gdje i kako tražiti vjerodostojne informacije i izvore je jedna od suštinskih kompetencija koja se uči. U Bosni i Hercegovini, međutim, ona se kao takva ne podučava u obrazovnim sistemima.

Ovo su tek neke od kompetencija medijski pismene osobe, u uskoj vezi sa evaluacijom i analizom medijskih sadržaja, odnosno sposobnošću kritičkog mišljenja koje se smatra ključnom vještinom za obrazovanje u demokratskom društvu (1). Pored ovih vještina, medijska i digitalna pismenost, također, podrazumijeva i niz tehničkih vještina koje trebamo imati kako bismo došli do informacija koje su nam potrebne, kao i vještine kreativnog izražavanja koristeći danas dostupne tehnologije. U posljednjih dvadesetak godina svijet u kojem živimo, pod utjecajem digitalnih informacijsko-komunikacijskih tehnologija, mijenjao se (i nastavlja se mijenjati), brže nego ikad prije u istoriji čovječanstva (Kar, 2010).

Mediji i informacijsko-komunikacijske tehnologije su promijenile poslovno okruženje, način na koji se informiramo, zabavljamo, komuniciramo u društvenom i porodičnom kontekstu, način na koji kupujemo… Tehnologije utječu na promjene u poimanju koncepata medija, građanstva, privatnosti, sigurnosti; a utječu i na promjene načina na koji učimo. Zbog svega ovoga, danas je, više nego ikada, učenje i poučavanje vještina medijske i digitalne pismenosti, ključno za građane i građanke 21. vijeka. Bosna i Hercegovina u tom smislu nije iznimka od ostatka svijeta.

Medijski pismeni nastavnici, nastavnice i roditelji ključ su sigurne i kvalitetne interakcije djece sa medijima

U kontekstu ostvarivanja preduslova za kvalitetno učešće djece i mladih u medijima, ključne grupe su roditelji i nastavno osoblje. Upravo ove dvije kategorije, najodgovornije su za razvijanje kompetencija medijske pismenosti kod djece. Važno je, također, istaknuti da i mediji kao takvi, nose određeni nivo odgovornosti, posebno javni servisi.

U BiH ne postoji sveobuhvatno istraživanje koje bi ukazivalo na tačan nivo medijske pismenosti među građanima i građankama, uključujući i ove dvije grupe. Ali, postoji niz utvrđenih okolnosti na osnovu kojih je moguće zaključiti da je nizak. Naime, medijska pis menost u Bosni i Hercegovini, sistematski se ne podučava niti se podučavala na nivou osnovne i srednje škole, niti na visoko-školskim ustanovama. (Ibrahimbegović-Tihak, 2015) Izuzetak su, barem u posljednjih par godina, nekoliko javnih fakulteta na kojima postoje studiji novinarstva, medija i komunikacija koji su kao izborni predmet uveli medijsku pismenost, a među njima su Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, te Filozofski fakultet Univerziteta u Zenici, kao i Univerzitet u Istočnom Sarajevu (Internews, 2015). Ali na ovim se institucijama, nažalost, ne obrazuje budući nastavni kadar. Kada je riječ o nastavnim planovima i programima za osnovnu školu, analiza je pokazala da je medijska kultura u okviru koje se mogu razvijati vještine medijske pismenosti, u nastavnim planovima i programima zastupljena veoma malo i veoma površno, tek nekoliko časova godišnje u okviru nastave maternjeg jezika (Ibrahimović, 2015 i Tajić, 2013). Kao poteškoća vezana za upotrebu medija (tradicionalnih i digitalnih) u obrazovnom procesu u našoj zemlji pojavljuje se, uz nedostatak adekvatnih edukativnih materijala, neobučenost nastavnika i nastavnica da podučavaju na ovaj način. Sami nastavnici i nastavnice, prema anketi provedenoj 2014. godine, potvrđuju značaj upotrebe medija u nastavnom procesu, kao i njihove razvojne mogućnosti u smislu razvoja medijske pismenosti i kritičkog mišljenja uopće. Ista anketa, međutim, potvrđuje i to da su nastavnici i nastavnice svjesni vlastitih ograničenih kompetencija u ovom smislu, te ističu potrebu dodatne profesionalne edukacije, kako bi bili u mogućnosti odgovoriti obrazovnim potrebama djece (Ibrahimbegović-Tihak, 2015). Trenutno, naime, to nije slučaj. U današnjim uvjetima u BiH djecu pripremamo za budućnost u obrazovnom sistemu koji odgovara vremenu koje je prošlo. Prema nekim predviđanjima polovina danas postojećih radnih mjesta, neće postojati 2030. godine. S druge strane, radna mjesta koja će se razvijati i otvarati u budućnosti, nužno uključuju neku od IT vještina. Dakle, ukoliko želimo obrazovati kadar koji će imati vještine upotrebljive na tržištu rada 2030. godine, a tu između ostalih spadaju generacije koje se školuju danas, naš obrazovni sistem (već sad) mora uključivati i razvoj IT kompetencija. Pri tome, važno je pomenuti da se ovdje misli na veoma širok spektar ovih kompetencija, od različitih nivoa korisničkih do različitih nivoa i profila specifičnih IT vještina (progameri, dizajneri, različiti data analitičari, itd.). Danas ima puno autora i autorica koji zastupaju stav da svi ljudi trebaju poznavati osnove programiranja, jer ga smatraju pismenošću 21. stoljeća (Rushkoff, D. 2012).

Kada je riječ o kompetencijama roditelja, moguće je pretpostaviti da su one još i na nižem nivou nego kod nastavnog osoblja. Nacionalna anketa o percepcijama građana i građanki BiH, koju je 2015. godine uradio Measure u BiH, govori u prilog tome, iako joj primarna svrha nije utvrđivanje nivoa medijske pismenosti. Uzorak za anketu je reprezentativan za cijelu BiH, a mi ćemo nekoliko podataka koristiti kako bismo ilustrirali tvrdnju iznad. Naime, prema ovoj anketi više od 80% građana i građanki koristi TV kao osnovni izvor vijesti; više od 70% ispitanih ima percepciju da je TV kao medij u cijeloj BiH pod značajnim utjecajem političkih stranaka. Kontradiktoran tome je podatak iz iste ankete, prema kojem više od 50% ispitanih smatra TV vjerodostojnim medijem (Measure BiH, 2016). Naime, činjenica da više od polovine ispitanih vjerodostojnim smatra medij, za kojeg u isto vrijeme vjeruje da je pod političkim utjecajem, implicira nizak stepen medijske pismenosti koji se, u ovom slučaju, prvenstveno ogleda u nepropitivanju sprege između medija i političkih partija.

Nakon svega izrečenog iznad, uz napomenu da bi bilo veoma korisno i potrebno uraditi sveobuhvatno istraživanje kojim se utvrđuje nivo medijskih i IKT kompetencija djece i mladih u BiH (kao i građana i građanki BiH uopće), nameće se zaključak da oni ne stiču ove neophodne kompetencije na sistematičan način. To potvrđuju i rijetka istraživanja koja su se, posredno, dotakla ovog pitanja kod djece.

Centar za istraživanje politika suprotstavljanja kriminalitetu uradio je studiju koja se primarno bavi rizičnim ponašanjem djece na internetu. Za potrebe istraživanja urađene su fokus grupe s djecom osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta kako bi se utvrdile njihove navike korištenja interneta. Ovo istraživanje pokazalo je da 90% djece u BiH uzrasta 7 – 18 godina, koja imaju pristup internetu, koristi ga u lične svrhe. Kad su upitani za šta najviše, prvorangirani odgovor (46,2% ispitane djece) je da ga koriste za potrebe škole, a drugorangirani (30,8% djece) je u svrhu komunikacije s prijateljima (Muratbegović, Mujanovići Kepeš, 2013). Pritom, djeca školskog uzrasta ističu da nisu imala nikakav formalan niti manje formalan trening o korištenju interneta, bilo da se radi o instrukcijama o korištenju same tehnologije ili o razvijanju kritičkog stava o sadržajima kroz refleksiju, ali ni o potencijalnim rizicima.

Podaci prezentirani u ovom dijelu teksta dovoljni su za utemeljene pretpostavke o tome da je nivo medijske pismenosti građana i građanki na dosta niskom nivou. Posebno osjetljiva kategorija su djeca i mladi. Važno je naglasiti da se, kada je riječ o rizicima za mlade zbog niskog nivoa kompetencija medijske pismenosti, većina njih odnosi na online medije. To je zato što ova dobna grupa koristi uglavnom njih, i to u najvećem dijelu društvene mreže, gdje su aktivni subjekti komunikacijskog procesa. Međutim, kako naglašava Renee Hobbs, upravo je važno ne uhvatiti se u zamku straha i anksioznosti kada se govori o mladima i upotrebi tehnologija. Naprotiv, važno je to prihvatiti kao izazov sadašnjosti i osnaživati mlade da maksimalno koriste tehnologije, kako bi se obrazovali i aktivirali (Hobbs, R. 2010).

Kada je riječ o tradicionalnim medijima, problematičan je način na koji pojedini mediji tretiraju djecu u različitim kontekstima pri izvještavanju o temama koje ih se dotiču. U ovim slučajevima od ključne je važnosti podizati razinu svijesti kod svih aktera u društvu o pravima djece i najčešćim oblicima kršenja dječjih prava putem medija. U tom kontekstu, o nekim konkretnim slučajevima i temama, posvećen je i dobar dio ovog priručnika, zbog toga se u ovom tekstu fokusiramo na online medije.

Naučene lekcije

  • Razvijanje medijske pismenosti kod svih građana i građanki, sa posebnim naglaskom na nastavno osoblje i roditelje, kao i djecu i mlade, trebalo bi biti prioritet u BiH. Ovo je dugotrajan proces, ali pored dugoročnih strateških odluka, o tome u kom pravcu treba razvijati obrazovne politike za unaprjeđenje medijske pismenosti, paralelno je potrebno raditi i na kratkoročnim mjerama, koje bi eventualno mogle utjecati na neke pozitivne promjene, kroz pojedinačni angažman roditelja i nastavnika i nastavnica, na mikro nivou (Ibrahimbegović-Tihak, 2016).
  • Na dugoročnom planu potrebno je prilagođavati obrazovne politike kako bi razvoj kompetencija medijske i digitalne pismenosti dobio važno mjesto koje mu i pripada unutar obrazovnih sistema, na svim nivoima. To podrazumijeva, ne samo reformiranje nastavnih planova i programa na način da obuhvate i razvoj ovih komepetncija, nego paralelno planiranje i realiziranje dodatne edukacije nastavnog osoblja koje već radi u nastavnom procesu, a nema ove kompetencije s jedne strane, te uključivanje podučavanja ovih kompetencija na nastavničke fakultete gdje se obrazuje budući nastavni kadar. U Hrvatskoj npr., prijedlog novog kurikuluma predviđa Upotrebu informacijsko- komunikacijskih tehnologija kao međupredmetnu temu, dajući joj poseban značaj. To znači da se o ovoj temi može i treba podučavati kroz ostale predmete (Prijedlog sveobuhvatne reforme nacionalnog kurikuluma RH, 2016). S druge strane, sistematično doeduciranje nastavnog kadra da prati nove trendove u razvoju tehnologije izazov je i za razvijenije zemlje od Bosne i Hercegovine (Vos, I. i Terryn, D. 2014), ali ovo je problem koji što prije mora dospjeti na agendu obrazovne politike u BiH.
  • Kada je riječ o tradicionalnim medijima, sa aspekta medijske pismenosti, važno je aktivno uključivanje građana i građanki i reagiranje na pojave kršenja dječjih prava u medijima, u okviru sistema samoregulacije (Vijeće za štampu BiH koje je nadležno za printane i online medije) i regulacije (Regulatorna agencija za komunikacije-RAK, koja je nadležna za elektronske medije). Naime, dužnost građana i građanki je da kad uoče sadržaje u medijima koje smatraju neprimjerenim, to prijave Vijeću za štampu ukoliko se radi o printanim ili online medijima, ili RAK-u ako se radi o elektronskim medijima. Obje institucije imaju razvijene procedure za odlučivanje o tome da li se u prijavljenim slučajevima radi o kršenju profesionalnih, etičkih ili novinarskih kodeksa. Kada je riječ o regulatornom tijelu za elektronske medije, moguće su i sankcije, s obzirom na to da je to u nadležnosti RAK-a. Ukoliko je riječ o printanim ili online medijima, sistem samoregulacije ne podrazumijeva sankciju, ali mediji, prihvatajući principe samoregulacije, prihvataju i odgovornost za eventualna kršenja kodeksa, i u skladu s tim bi trebali i ispraviti problematične sadržaje (Halilović i Džihana, 2012). Praksa pokazuje da građani i građanke rijetko prijavljuju medijske sadržaje na ovakav način. Zato bi bilo dobro uložiti više napora nego što je to do sada urađeno u informiranje građana i građanki o mogućnostima i važnosti ove aktivnije watch-dog uloge koju mogu imati prema medijima.
  • U kontekstu zaštite djece značajan pomak može i treba proisteći iz proaktivnijeg pristupa nastavnog osoblja. I pored ograničenog prostora unutar nastavnih planova i programa (konkretno u okviru medijske kulture), nastavnici i nastavnice često su u prilici sa djecom razgovarati o medijima i utjecajima koje mediji imaju na živote djece. Dodatni, lični angažman nastavnog osoblja, neophodan je da se trenutne „rupe u kurikulumu“ nadoknade, kada je riječ o medijskoj i digitalnoj pismenosti. Profesorica razredne nastave iz Gradačca, Hazima Biberkić jedna je od učiteljica posvećenih svome pozivu, koja smatra da je upravo to ono što je u praksi potrebno. „Ponekad znam odgovore na pitanja koja mi djeca postavljaju u vezi sa medijima i društvenim mrežama, a ponekad moram da im kažem da ću odgovoriti kasnije, pa potražim odgovore i ponovo razgovaramo o temama koje ih zanimaju. Teško je pratiti nove trendove, a mi nemamo redovnu edukaciju u ovoj oblasti, zato je važno da svako od nas radi na sebi, da uči, da se priprema.“ (Biberkić, 2016 – intervju). Postoje razvijeni resursi, priručnici ili čak cijeli moduli o tome kako podučavati o medijskoj i digitalnoj pismenosti, dostupni i na jezicima naroda u Bosni i Hercegovini. Lista izvora priložena je uz ovaj tekst kao referenca nastavnicima i nastavnicama, koji žele da ih koriste.
  • Roditelji imaju možda i najvažniju ulogu u procesu medijskog opismenjavanja svoje djece. Roditelji 21. stoljeća imaju teži zadatak nego što su to imale generacije prije, ali s pozitivne strane gledano, današnji roditelji imaju i puno više dostupnih izvora informacija o tome kako pristupiti ovom zadatku. Uz listu preporučenih izvora (također, priloženih uz ovaj članak), evo i nekoliko praktičnih savjeta, kako početi i kako se aktivnije uključiti u online život svoje djece.
  • Informirati se o sigurnosnim rizicima povezanim sa djecom na internetu;
  • Osvijestiti vlastite medijske korisničke navike kao i korisničke navike svoje djece;
  • Standardna metoda koju edukatori u oblasti medijske pismenosti koriste jeste vođenje medijskog dnevnika. To znači bilježenje interakcija s medijima (svih tipova), na dnevnom nivou, što će omogućiti realniju perspektivu na to koliko dnevno vremena, mi ili naša djeca provodimo uz medije. Ovo je važno, jer često ljudi ne razmišljaju dovoljno o tome koliko dnevno vremena provode uz medije, koliko im je to potrebno, a koliko je to stihijski proces nametnut modernim stilom života i tehnologijama;
  • Ograničiti vrijeme koje djeca provode na internetu. Koliko vremena na internetu je preporučljivo, pitanje je na koje ne postoji univerzalan odgovor koji se odnosi na sve. Roditelji bi trebali donositi ove odluke u zavisnosti od uzrasta, potreba, interesovanja, itd., svakog pojedinačnog djeteta. Važno je voditi računa o tome da se izbalansira vrijeme koje djeca online provode u učenju, sa onim za zabavu i komunikaciju sa prijateljima. Također, važno je balansirati vrijeme provedeno online sa vremenom koje djeca provode za aktivnosti offline. Ovo nije odluka
  • koja se jednom donese i ne propituje se više. Naprotiv, ovo bi trebalo biti tema stalnog promišljanja i propitivanja, jer medijske potrebe djece (kao i odraslih), stalno se mijenjaju. Psiholozi preporučuju jasno razgraničavanje određenih dijelova u danu kada se mediji nikako ne bi trebali koristiti (npr. u vrijeme porodičnih obroka), a sugeririaju roditeljima da postavljaju dobar model djeci, tako što će ograničiti i svoje vrijeme sa medijima;
  • Roditelji bi se trebali uključiti u online život svoje djece, barem do te mjere da znaju šta im djeca rade, s kim komuniciraju, koje sadržaje konzumiraju ili proizvode i objavljuju, koje igre igraju i slično. Kada je riječ o djeci mlađeg uzrasta, uopće se ne preporučuje da surfaju sami. Razgovor sa djecom o aktivnostima online, preporučuje se u svim situacijama, što češće.

Literatura

  • Gillmor, D. Mediactive, izdavač Dan Gilmor, 2010. Online izdanje, objavljeno pod Creative Commons dozvolom, pristup 20.12.2016.
  • Hobbs, R. Digital and Media Literacy, A Plan of Action, white paper, The Aspen Institute, Washington D.C., 2010., pristup 20.12.2016.
  • Ibrahimbegović Tihak, V. „Medijska pismenost-Obrazovanje 21. stoljeća”: Od učenja sadržaja
  • do učenja procesnih vještina razumijevanja, analize, pristupa, kreiranja.
  • Ibrahimbegović Tihak, V. „Kompetencije nastavnog kadra u Bosni i Hercegovini kao element razvoja medijske pismenosti”.U Ibrahimbegović-Tihak, V. ed. „Medijska pismenost u digitalnom dobu”. Sarajevo. Internews, 2015.
  • Ibrahimović, N. „Mediji i medijska pismenost u osnovnoj školi”. U Ibrahimbegović-Tihak, V. ed. „Medijska pismenost u digitalnom dobu”, Sarajevo. Internews, 2015.
  • Kar, N. Plitko „Kako internet utiče na naš mozak?”, Heliks, Smederevo, 2013.
  • Measure BiH. Anketa percepcija građana BiH (NSCP – BIH), IMPAQ International, LLC, 2016., pristup 20.12.2016.
  • Muratbegović, E. Mujanović, i Kepeš, N. Sistem za zaštitu od dječje pornografje i ostalih oblika seksualne zloupotrebe i iskorištavanja putem informaciono-komunikacijskih tehnologija u Bosni i Hercegovini. Evaluacija provedenih aktivnosti u periodu 2010.-2012.
  • CPRC, Sarajevo, 2013., pristup 20.12.2016.
  • Prijedlog sveobuhvatne reforme nacionalnog kurikuluma RH: Nacionalni kurikulum Međupredmetne teme: „Uporaba informacijsske i komunikacijske tehnologije”, februar, 2016. godine, pristup 20.12.2016.
  • Pašalić Kreso, A. ed. Zbornika radova Odsjeka za pedagogiju. Godina 1 br 1. Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu. 2016., pristup 20.12.2016.
  • Ruskhoff, D. Code Literacy: A 21st Century Requirement. Obrazovni blog Edutopia, 2012., pristup 20.12.2016.
  • Strenghtening Independent Media Project in BiH, Final Project Report, Internews, Sarajevo, 2015.
  • Tajić, L. Medijska pismenost u Bosni i Hercegovini, Internews, Sarajevo, 2013., pristup 20.12.2016.
  • Thoman, E and Jolls, T. Literacy for the 21st Century, An overview / Orientation Guide To Media Literacy Education, CML (Center for media Literacy), 2003; 2005; pristup 20.12.2016. Vos, I. And Terryn, D, eds. Charting Media and Learning in Europe 2013.
  • Medea project, 2014; pristup 20.12.2016.

Ostali online izvori:

  • UNESCO, Media Literacy
  • NAMLE- National Association for Media Literacy Education
  • Center for Media Literacy

Online izvori za nastavnike i nastavnice:

Online izvori za roditelje:

Bilješke:

  • Na globalnom planu, vlada konsenzus da je kritičko mišljenje jedna od osnovnih vještina potrebnih za život u 21. stoljeću, te da je potrebno razvijati još od osnovne škole, uz vještine rješavanja problema, finansijsku pismenost, digitalnu pismenost i slično. Na ovom mišljenju se između ostalog bazira i PISA globalno testiranje učenika i učenica srednjih škola (testiraju se osobe sa 15 godina starosti), koje se radi svake dvije godine. 2018. godine u testiranju će, prvi put učestvovati i Bosna i Hercegovina. Ideja ovog testiranja jeste provjeriti kompetencije djece srednjoškolskog uzrasta, koje bi trebalo da se stiču, bez obzira na nastavne planove i programe i razlike među njima, a tu spadaju vještine rješavanja problema, odnosno, praktične primjene znanja stečenog u školi. Više pogledati na: https://www.oecd.org/pisa/aboutpisa/

Advertisements