Često se u novinarskim krugovima može čuti kako se novinari žale na urednike jer su prinuđeni da slijede njihove izbore događaja. Ovaj tekst namjerava pokazati kako se ovakva praksa može mijenjati sa malo vještina i da za to nisu potrebni posebni predmeti na studiju novinarstva. Dovoljno je profesionalizam obogatiti odlaskom na teren i zabilježiti situaciju upravo onakvu kakva ona jeste, kako biste dobili „titulu“ zagovarača dječijih prava. Priča „Svako jutro novi strah“ koja je dobila UNICEF-ovu godišnju nagradu u 2015. godini ilustrativan je primjer takve prakse.

Ključne riječi: društvena odgovornost novinara, zagovaranje društvenih promjena, novinari – zagovornici prava djeteta

Djeca kao savjest javnosti

Obrazovanje u BiH danas je jedno od najvećih problema u zemlji. Dugi niz godina na vidjelo izlaze sve slabosti politički kreiranog obrazovanja zbog kojeg najviše ispaštaju djeca. Osnovno obrazovanje je obvezno, a djeca u školu idu bez osnovnih uvjeta. Mnoge škole podijeljene su nacionalno, neke su ugašene pa su djeca od najbliže škole udaljena i po desetak kilometara. Brojne škole u BiH nemaju dvorane za tjelesni odgoj, a neke škole roditelje djece još uvijek podsjećaju na logore u kojima su ili njihovi roditelji, ili oni sami, doživjeli najveće traume. Kvalitet obrazovanja djece u BiH značajno ovisi i o tome u kojem dijelu zemlje dijete živi. Jedni su nacionalno podijeljeni a drugi materijalno. Na stotine djece još uvijek nazivaju „djecom povratnicima“ iako su rođena cijelo desetljeće nakon rata.

Novinaru je samo par ovakvih činjenica dovoljno da svoj rad kontinuirano posvećuje djeci u BiH i da snosi odgovornost kao kreator medijskog sadržaja. Samo izvještaji od 90 sekundi o narušenim pravima djece nisu dovoljni jer neće doprinijeti promjenama. Odlazak novinara na lice mjesta, pogled djece na njihova prava, razgovor s djecom i na kraju novinarska priča potkrijepljena činjenicama odražavaju profesionalnost novinara. Također, priča se ne bi smjela zaustaviti na samom otvaranju teme koja problematizira neko od prava djeteta već bi novinar svoju priču morao dovesti do kraja. Odgovore na otvorena pitanja koja muče djecu, pitanje o posljedicama i rezultatima kršenja prava, treba potražiti u institucijama sustava. Ponekad, upućivanje novinarskog pitanja na pravu adresu, može doprinijeti rješavanju problema.

Primjerice, djeca u Podrinju godinama nisu mogla ostvariti pravo na prijevoz iako im je

to zakon omogućio. Djeca su bila godinama žrtve različitih političkih nesuglasica. Kada su

novinari otkrili da djeca ne ostvaruju svoje zagarantirano pravo, vrlo brzo se to promijenilo

i djeca su dobila mogućnost na prijevoz. Ovaj primjer pokazuje odgovornost novinara i

mogućnost da oni svojim radom utječu na promjenu stvarnosti u kojoj žive djeca.

Novinari koji svoj rad temelje na traganju za pričama, odnosno, priče donose s lica mjesta,

svaki dan uočavaju institucionalne slabosti u oblasti obrazovanja. Upravo u tome vide

način odgovornog izvještavanja i sami zbog toga žele biti zagovarači promjena. Ljudi tada

u novinarima vide jedini oslonac i nadu u promjene. Mnogo je primjera koji svjedoče da se

nakon objavljenih priča mnogo toga promijeni unutar škola, ali i ljudskih života. Svaku novinarsku

priču trebaju krasiti jedino činjenice, a nikako epiteti, žaljenje, radovanje. Činjenice su uvijek te koje dovode do adekvatnih promjena. Izostavljanje činjenica, kao i subjektivan pristup mogu dovesti jedino do mučnih sudskih procesa i demantija. Priča koja je pokrenula sustav je priča o djeci iz Potočana kod Zvornika koja svako jutro sama kroz šumu pješače po 7 kilometara u jednom pravcu kako bi stigli do škole. Vijest o djeci iz Križevaca koja pješače sedam kilometara u jednom pravcu sasvim slučajno je otkrivena, u razgovoru sa novinarom kojeg su roditelji zvali kako bi ponovno objavio priču o tome da je djeci oduzeto pravo na prijevoz. Nikada prije toga niti jedan medij nije došao u Križevce kod Zvornika i pitao u kakvim uvjetima djeca odrastaju i školuju li se uopće. Pristup takvoj temi mora i treba biti izražen povjerenjem. Samo sedam dana nakon objavljene priče djeci je osiguran prijevoz. Vlasti u Podrinju su osigurale prijevoz, dijaspora u inozemstvu kupila dva kombija i osigurala je stipendije za učenike.

Odnos prema pravima djece je odnos civilizacijske razine

Ilustrativni primjere Bosna i Hercegovina ne ispunjava obaveze preuzete u Konvenciji o pravima djeteta takvoj tvrdnji mogu se pronaći na web stranici myright.ba gdje kroz niz ljudskih priča zorno stoje podaci kako djeca s poteškoćama u razvoju uopće nemaju pravo na normalan život, a vrlo često im se uskraćuje i pravo na kvalitetno obrazovanje. Također, Alternativni izvještaj o primjeni Konvencije o pravima osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini koji je prvi put predstavljen 06. rujna 2016. godine radnoj grupi Komiteta za prava osoba s invaliditetom Ujedinjenih nacija govori o ličnim iskustvima osoba s invaliditetom, posebice djece, kojim se dobila potvrda da se prava koja su garantirana osobama s invaliditetom, kako Konvencijom tako i domaćim zakonima, ne sprovode u djelo. Tijekom 2015. Godine, Institucija ombudsmena zaprimila je 148 žalbi koje se odnose na prava djece, što predstavlja povećanje za 3,5% u odnosu na prethodnu godinu. Žalbe se odnose na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, održavanje ličnih kontakata s roditeljem s kojim dijetene živi, kao i pravo na život bez nasilja. Veoma malo medija ovom problemu posvećuje pozornost. Novinari poštujući samo zadane forme urednika vrlo rijetko sami u kršenjima ljudskih prava pronalaze povod za priču, a samim time i prestaju biti zagovarači dječijih prava.

Zagovarači dječjih prava

Djeca su najranjivija kategorija društva. Njihove priče, sudbine, kršenja njihovih prava, zabole gotovo svakog čovjeka. U takvim pričama mnogi ljudi osjete vlastitu patnju. Međutim, umjesto da budu potaknuti na promjene, obično mediji i to svrstavaju pod neku nacionalnu odrednicu smatrajući da se više govori o djeci jedne nacionalnosti, a manje o djeci druge nacionalnosti. I ta činjenica dovoljno govori u kakvom okruženju odrastaju djeca.

Primjer promjene koja se dogodila nakon novinarske priče govori o djevojčici Almedini koja se nije mogla upisati niti u jednu od škola u Tuzli samo zato jer je slijepa. Iako je pokazivala sve nadarenosti, proglašena „najtinejdžericom“, osvajala nagrade na natjecanjima iz sviranja klavira, jednostavno je pri upisu doživljavala ogromnu diskriminaciju. Iako, ona to nije osjetila kao svoju slabost, institucije sustava su učinile da se kao osoba s invaliditetom, osjeća omalovaženo. Mnoge škole u Tuzli su je odbile upisati, o čemu je Almedina zajedno sa svojom majkom javno svjedočila. Nakon što se uspjela upisati u „Srednju muzičku školu“ u Tuzli, Almedina je nizala samo uspjehe zbog kojih je i škola dobila priznanja za kvalitetno provođenje inkluzije. Nevladine organizacije u BiH također su nakon objavljene priče u magazinu Liberty, Almedinin primjer pokazivale diljem BiH kako bi i druge škole bile dio kvalitetnog obrazovanja, a inkluzija zaživjela u obrazovnom procesu. Almedina je poslije objavljene novinarske priče izjavila: „Postala sam savjest javnosti. Možda sam ja „kolateralna šteta“ ali, nadam se da druga djeca neće biti i da se neće morati duplo više dokazivati. Za mene mediji nisu više sedma sila nego sila koja ovdje sve pokreće.“

U Vučkovcima kod Gradačca oko dvije stotine djece pohađa osnovnu školu „Safvet Beg Bašagić“, koja je izgrađena od azbesta. U jednoj od učionica, ukoliko djeca zatvore vrata moraju izlaziti kroz prozor jer je vrata poslije nemoguće otvoriti bez dodatnog alata, odnosno bez pomoći stručnih osoba. Toalet je od škole udaljen stotinjak metara, grijanje u školi ne postoji pa se djeca griju na peći na loženje, a i sami svjedoče da se vrlo često u učionicama zna stvoriti jak dim nakon čega su primorani izaći s nastave. Priča je ovo koja je u medijima aktualna nekoliko godina, ali koja nije donijela nikakve promjene koje bi djeci bile od koristi. Ogorčenje roditelja, prikaz obrazovnog stanja najslikovitije je opisano kroz priču „Škola azbestna, WC poljski“.

Evo još jednog primjera: U Hrgovima kod Srebrenika djeca su od prvog do trećeg razreda osnovne škole promijenila 11 učiteljica. Posljedica je to loše uspostavljene politike gdje direktori prema vlastitom izboru biraju koga će zaposliti. Svjedočenja djece iznesena u priči „Kako dođu, tako prođu“, o tome kako su imali učiteljicu po samo nekoliko dana, tjedana ili mjeseci strašna su i bolna. Završavali su treći razred, bez da su sudjelovali i na jednoj priredbi. Niti jednoj učiteljici nisu zapamtili ime, proživjeli su brojne traume, a do trećeg razreda nisu naučili ni slova iako su svi imali petice u knjižicama. Nakon što je u veljači 2016. godine objavljena priča, u Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona pokrenut je niz sastanaka s roditeljima kao i predstavnicima Pedagoškog zavoda. Ministarstvo je vrlo brzo na čelo škole imenovalo novog direktora, a djeca u Gornjim Hrgovima dobili stalnu učiteljicu.

Djeca Osnovne škole „Gornji Hrgovi“ nikada u školi nisu imali toalet. Godinama su morali odlaziti iza škole i skrivati se pored drveća. Za njih je to bilo veliko poniženje, posebice ako bi na toalet morali tijekom velikog odmora pa su se morali skrivati jedni od drugih. Objavljivanje priče „Škola zaglavljena u šezdesetim“, pokrenulo je lavinu reakcija. Djeca su dobila najbolji toalet ikada, nakon čega je našoj redakciji uslijedio poziv oduševljenih roditelja: „Dođite i snimite toalet s pet zvjezdica.“ Bez obzira na sve kontroverze u vezi medija, može se zaključiti da oni nisu izgubili svoju moć. Mediji donose promjene, novinari jesu i mogu biti pokretači promjena. Novinarske priče postaju dokumenti bez kojih se povijest ovih prostora neće moći pisati, a nakon kojih se život ljudi itekako mijenjao.

Naučene lekcije

  • Odgovornost kreatora medijskih sadržaja podrazumijeva da novinar u djeci ne vidi osobni interes, niti da djeca budu samo dio njegovog „odrađenog“ posla. To podrazumijeva da novinar treba biti odvjetnik djeteta u javnosti.
  • Djeca žele i hoće govoriti o školi, njihovim životima, onome što ih boli ili veseli, o njihovim željama i potrebama. Takav pristup novinara prema mališanima stvara kod njih želju za komunikacijom pred kamerama, netko ih konačno pita za mišljenje i potrebe.
  • Profesionalnost u poslu, ljudski pristup djeci, profesionalan pristup temi ključne su odrednice da bi nakon objavljene priče promjene uslijedile, a novinarski zadatak bio zaokružen.

Literatura

  • Konvencija o pravima djeteta
  • Kodeks o načinu predstavljanja osoba s invaliditetom u medijima
  • Godišnji izvještaj o rezultatima aktivnosti institucije Ombudsmena za ljudska prava Bosne i
  • Hercegovine za 2015. godinu ( Prava djece, str 67… )
  • Nikolić, Maja, 2014, Liberty ispunjava snove
  • Nikolić, Maja, 2013, Donji Hrgovi: Škola zaglavljena u šezdesetim
  • Nikolić, Maja, 2016, Kako dođu, tako prođu
  • Nikolić, Maja, 2015, Škola azbestna, WC poljski
  • Nikolić, Maja, 2015, Pomoć djeci pješacima zahvaljujući TV Liberty
Advertisements