Djeca i mladi spadaju u kategoriju najčešćih korisnika online medija. Danas već postoje cijele generacije takozvanih „digitalnih urođenika“ (digital natives), mladih ljudi koji ne poznaju život, niti vrijeme prije interneta. Njihov način korištenja interneta je intuitivan, a kompetencije koje razvijaju u interakciji sa digitalnim tehnologijama su uglavnom tehnološke (znaju kako koristiti uređaje putem kojih ostvaruju pristup internetu). No, jedna od ključnih kompetencija 21. stoljeća, koja je posebno značajna upravo za djecu i mlade, jeste digitalna, odnosno online medijska pismenost, koja uključuje vještine prepoznavanja i zadovoljavanja svojih informacijskih potreba putem online medija, te poznavanje mehanizama zaštite od negativnih utjecaja i pojava u online prostoru. Ovaj tekst zagovara veći angažman društvene zajednice u Bosni i Hercegovini na razvijanju i promoviranju digitalne pismenosti, te nastoji dati neke preporuke kako to djeci i mladima približiti online medije kao „alat“ za pristup dovoljnoj količini korisnih i kvalitetnih informacija, uz minimiziranje rizika i štete od online medija.

Ključne riječi: online mediji, internet, digitali urođenici, kompetencije djece i mladih, digitalna/online medijska pismenost

Uvod

Djeca i mladi su u stalnoj interakciji s medijima, kako klasičnim (štampa, radio i televizija), tako i online i digitalnim (internet-based). No, specifičnost njihove interakcije sa internetom i online medijima ogleda se u činjenici da između mladih i sadržaja koji su im dostupni ne postoji nikakav posrednik (kao što je to novinar u tradicionalnim medijima koji vrši selekciju informacija, njihovu prilagodbu određenoj ciljnoj skupini, kreira kontekst oko tih informacija, objašnjava ih i interpretira). Upravo ta činjenica, prepuštenost djece i mladih vlastitim vještinama u snalaženju u digitalnom okruženju, povećava potrebu za razvijanjem kompetencija mladih za uspješn(ij)u interakciju s online medijima. Bosanskohercegovačka omladina koristi internet kao prvi izvor informacija. Studija o mladima iz 2014. godine pokazala je da 83,5% mladih korištenje interneta stavlja na prvo mjesto svojih aktivnosti tokom slobodnog vremena, prije izlaska s prijateljima ili bavljenja sportom (Žiga et.al., 2015, str. 103). 21,1% mladih korisiti internet jedan do dva sata dnevno, 17,7% njih koristi internet dva do tri sata dnevno, a 10,2% mladih više od šest sati dnevno. Mladi najčešće internet koriste za pristup društvenim mrežama (29,9%), a potom i za čitanje vijesti ili dolaženje do informacija (26,6%) (Žiga et.al., 2015, str. 105).

Upravo količina provedenog vremena u interakciji s online medijima, kao i činjenica da su ovi mediji važan, a često i jedini izvor informacija za mlade, nameće obavezu njihove stalne i smislene edukacije o načinima korištenja interneta i maksimiziranju njegovih potencijala u životu mladih.

Online mediji u životu djece i mladih – digitalna pismenost kao ključna kompetencija

Dva dominantna pristupa/diskursa u raspravama o ulozi online medija u životu djece i mladih su diskurs prilike koji online medije vidi kao sredstvo/alat poticanja kreativnosti, razvijanja potencijala i unaprjeđenja kvaliteta života mladih i diskurs opasnosti koji je usmjeren na isticanje negativnih učinaka online medija na mlade i insistiranje na pronalaženju efikasnih mehanizama zaštite. Ključno pitanje u ovom kontekstu je kako, u najboljem interesu djeteta i mladih, „pomiriti“ ova dva diskursa i „opskrbiti“ mlade kompetencijama za maksimalno iskorištavanje potencijala i minimiziranje štete online medija?

Online mediji su intuitivne tehnologije, sa kojima se djeca i mladi susreću od najranije dobi, često smatrajući kako im je za uspješno korištenje dovoljna tek tehnološka kompetencija (vještina rukovanja tehnologijom). No, digitalna, odnosno online medijska pismenost uključuje mnogo šire kompetencije od tehnoloških. Ona podrazumijeva vještine prepoznavanja i zadovoljavanja svojih informacijskih potreba putem online medija, te poznavanje mehanizama zaštite od negativnih utjecaja i pojava u ovom prostoru. Digitalna pismenost zapravo je primjena koncepta informacijske pismenosti u digitalnom okruženju, odnosno „kompetencija koja podrazumijeva sposobnost definiranja svoje informacijske. potrebe, pristupanja, prikupljanja i procjene informacija, te njihovo etično korištenje, nužnih za uspješno funkcionisanje u društvu u kojem je svako od nas svakodnevno suočen s ogromnom količinom informacija i podataka. Ovladavanje dovoljnom količinom upotrebljivih informacija i njihovo transformisanje u znanje, uz poštovanje etičkih standarda, u osnovi je informacijske pismenosti, koja je posebno značajna u digitalnom dobu.“ (Dizdar et al, 2012).

Djeca i mladi u interakciji sa online medijima mogu razvijati dvije vrste kompetencija, koje

su u teoriji podijeljene u kontekstu dva pomenuta diskursa. One uključuju:

– Kompetencije vezane uz diskurs prilike:

  • dekonstrukcija online medijskih sadržaja (sa web portala, kolaborativnih siteova (wikipedia) i sl.
  • kreiranje online medijskih sadržaja (za društvene mreže i druge platforme)

– Kompetencije vezane uz diskurs opasnosti:

  • zaštita privatnosti (zaštita od geotagiranja, pažnja da se ne ostavljaju digitalni otisci itd.)
  • kontrola vremena provedenog u korištenju online medija (tzv. screen time)
  • zaštita od drugih negativnih pojava u online svijetu (cyberbulling itd.).

Za razliku od tehnoloških, ove kompetencije nisu intuitivne, odnosno ne razvijaju se same po sebi pukim korištenjem online tehnologija. Da bi ih djeca i mladi razvili, potrebna im je podrška različitih aktera društva. U javnom prostoru uglavnom se govori o potrebi lobiranja za uvođenjem medijske pismenosti u nastavne planove još od osnovne škole, što je, naravno, smislena, ali dugoročna strategija podizanja nivoa digitalne pismenosti od najranije dobi. No, pored institucija formalnog obrazovanja, u razvijanje online medijske pismenosti moraju biti uključeni i drugi agensi društva, a što uključuje: same mlade, porodicu, klasične medije itd.

Mladi sami mogu razvijati svoje digitalne kompetencije, do izvjesne mjere. Nekoliko je ključnih preporuka važno napomenuti u ovom kontekstu:

  • Osvijestiti vrijeme provedeno na internetu (koliko su često i kolliko dugo online), kao i razvijati potrebu da s vremena na vrijeme bude offline;
  • Prepoznavati svoje informacijske potrebe (šta im je zaista od informacija potrebno, a kada internet tek pretražuju iz dokolice);
  • Naučiti postaviti sigurnosne lozinke na mrežama koje koriste (poput Facebooka) i birati sigurne aplikacije za korištenje;
  • Učiti razlikovati sadržaje koji su dostupni online (stvarne od reklamnih, pouzdane sajtove od nepouzdanih, učiti kako provjeravati sadržaje iz više izvora itd.);
  • Znati šta je etično postupanje u online prostoru i kako drugima ne nanositi štetu svojim djelovanjem na internetu, te kome i na koji način prijaviti ukoliko primijete da je nekom od vršnjaka nanesena bilo kakva šteta.

Roditelji također, imaju važnu ulogu u razvijanju digitalne pismenosti. No, da bi to bilo moguće oni i sami najprije moraju biti digitalno pismeni. Prva važna zabluda koje se u ovom kontekstu moraju riješiti je ona da su njihova djeca sigurna već samim time što nisu na ulici, nego su u svojoj sobi uz kompjuter, tablet ili smartphone. Nadalje, nekoliko preporuka važnih za roditelje su:

  • Kontrolisati pristup internet sadržajima, posebno za mlađe korisnike (postavljanje passworda, filtera i sl. na zajedničke uređaje za pristup internetu), kao i vrijeme koje djeca i mladi provode na internetu;
  • Ne otvarati Facebook profile mlađoj djeci i ne dijeliti njihove podatke i fotografije na društvenim mrežama;
  • Pratiti koje stranice koriste njihova djeca (koristeći „history“ opciju, ali i druge mehanizme kontrole korisničkih navika svoje djece);
  • Učiti djecu i sa djecom kako se dekonstruišu pronađeni sadržaji (kako se prepoznaje ko je kreirao određeni sadržaj, s kojim ciljem, koliko je sadržaj istinit, pouzdan, tačan itd.);
  • Razgovarati sa djecom i postaviti određena pravila korištenja interneta bez nadzora roditelja (objasniti im pri tome zašto su ta pravila važna, odnosno, zašto je važno da ih se pridržavaju kako bi bili sigurni online);
  • Učiti djecu da su odgovorni za sve sadržaje koje postave na internet, kao i za to koje sadržaje i na koji način preuzimaju s interneta;
  • Ne plašiti djecu opasnostima koje vrebaju u online prostoru, ali ih učiti kako se zaštititi od negativnih pojava, kao i kakve prilike postoje za korištenje interneta za zadovoljavanje njihovih informacijskih potreba i uspostavljanje i razvijanje pouzdanih socijalnih kontakata.

Institucije formalnog i neformalnog obrazovanja, odnosno vrtići, škole, nevladine organizacije koje se bave edukacijom djece i mladih ili rade s djecom i mladima, trebale bi u svoje planove rada s mladima uključiti i aspekt medijske pismenosti, koja neminovno uključuje i digitalnu, odnosno online medijsku pismenost. U velikom broju evropskih zemalja medijska pismenost je zaseban predmet koji se u formalnom obrazovanju uvodi već od vrtićkog uzrasta. U Bosni i Hercegovini nedostatak konsenzusa oko temeljnih pitanja i smislene strategije razvoja medijske, pa tako i digitalne pismenosti, evidentan je posebno u formalnim obrazovnim institucijama, gdje neke aspekte medijske pismenosti nalazimo u nastavnim planovima predmeta poput maternjeg jezika, društvo, kultura, vjeronauka i slično (i na osnovnoškolskom i na srednjoškolskom nivou), ali se ni u strateškim dokumentima niti u normativnoj regulativi iz područja obrazovanja i medija medijska pismenost smislenije ne pozicionira, niti se planiraju koraci za njeno razvijanje i implementaciju. Također, edukacija edukatora je relativno slaba i nedostatna, što se direktno odražava i na kvalitet obrazovne ponude za korisnike (više u: Tajić, 2013). Istraživanja pokazuju da u Bosni i Hercegovini postoji desetak nevladinih organizacija koje su u manjoj ili većoj mjeri aktivne u oblasti unaprjeđenja medijske pismenosti. Najčešće se radi o samo jednom određenom aspektu medijske pismenosti, kao što je, npr. sigurnost djece i mladih na internetu, razvoj komunikacijskih sposobnosti ili razvoj sposobnosti kritičke evaluacije sadržaja za određenu ciljnu grupu (Tajić, Turčilo, 2014). Ovo su svakako važni, ali još uvijek nedostatni pomaci u razvijanju medijske i digitalne pismenosti u BiH.

Klasični mediji (časopisi za djecu, dječiji radijski i TV programi) također, mogu imati značajnu ulogu o podizanju svijesti djece i mladih o važnosti online medija u njihovom životu, prilikama i mogućnostima koje oni nude, ali i mehanizmima zaštite od negativnih pojava u online prostoru. No, najvažnije je poslati poruku mladima da o online medijima trebaju učiti, a ne plašiti se njihova korištenja.

Naučene lekcije

Digitalni, online mediji dio su života djece i mladih gotovo od njihovog rođenja. Oni nude brojne mogućnosti za kvalitetno informisanje mladih, kvalitetno provođenje vremena, razvijanje novih obrazaca društvenosti, ali istovremeno nude i brojne stranputice kojima mladi lako mogu krenuti zavedeni online devijacijama. Stoga, ključno je u budućnosti raditi na kreiranju poticajnog i podržavajućeg okruženja u kojem bi mladi koristili digitalne tehnologije na kvalitetan način. U tom kontekstu neke preporuke za razvoj poticajnog i podržavajućeg okruženja za uspješnu interakciju mladih s digitalnim medijima uključuju:

  • Kreiranje tehničkih uvjeta u kojima će mladi u različitim prilikama koristiti digitalne medije (posebno u manjim, ruralnim sredinama – nabavka opreme za škole, tableta ili smartphonea za učenike, osiguranje internet konekcije i sl.);
  • Lobiranje za većom zastupljenošću medijske (a unutar nje i digitalne) pismenosti u formalnoj obrazovnoj ponudi – nastavnim planovima od vrtića do studija;
  • Razvijanje neformalnih obrazovnih ponuda – kratkotrajni treninzi i kursevi, kako za mlade tako i za njihove roditelje i nastavnike;
  • Koordinacija između tijela koja se u BiH već na izvjesne načine bave digitalnom pismenošću (regulator- RAK, obrazovne institucije- fakulteti, nevladine organizacije i pojedinci), kako bi se izbjeglo preklapanje djelatnosti i postigla sinergija efekata;
  • Zagovaranje digitalne pismenosti kao jedne od ključnih kompetencija za život u savremenom dobu, u javnom prostoru (kroz „klasične medije“, ali i različite kampanje).
  • Vrlo je važno da kao pojedinci, ali i kao društvo, shvatimo da su „digitalni urođenici“ (generacije koje ne poznaju život i vrijeme bez interneta) u stalnoj interakciji s digitalnim i online medijima i da u njima nastupaju kao kreatori sadržaja, subjekti u komunikaciji, ali i kao objekti. Stoga je razvijanje njihovih kompetencija i podizanje svijesnosti o važnosti kvalitetnog i etičnog postupanja u online prostoru izuzetno važno za rast i razvoj djece i zaštitu njihovog najboljeg interesa u digitalnom okruženju. Internet per se nije ni dobar, ni loš, on je onakav kakvog ga mi kao korisnici oblikujemo pri svom korištenju. To je ključna poruka koju trebamo slati djeci i mladima, razvijajući istovremeno njihove potencijale i kompetencije za korištenje online medija. Pri tom je vrlo važno da polazimo od toga da djeca i mladi možda znaju više o tehnologiji, ali mi kao odrasli znamo više o životu. Stoga, naš zadatak je da ih kontinuirano učimo i podučavamo kvalitetu,kako korištenja interneta tako i života općenito.

Literatura

Dizdar S., Turčilo L., Rašidović E.B., Hajdarpašić L. (2012). Informacijska pismenost: smjernice za razvoj mrežnih modula. Sarajevo: UNSA

Tajić, L. (2013). Medijska pismenost u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Internews

Tajić, L. Turčilo L. (2014). Media and Information Literacy Policies in Bosnia-Herzegovina (2013). http://ppemi.ens-cachan.fr/data/media/colloque140528/rapports/BOSNIA-HERZEGOVINA_ 2014.pdf

Žiga J., Turčilo L., Osmić A., Bašić S., Džananović Miraščija N., Kapidžić D., Brkić Šmigoc J. (2015). Studija o mladima u Bosni i Hercegovini 2014. Sarajevo: Friedrich Ebert Stiftung

Advertisements