Pojavom fotografije, a posebno digitalne fotografije u medijima dolazi do etičkog propitivanja o vjerodostojnosti, istinitosti same fotografije. U tom kontekstu posebno je važno na koji način se prikazuju fotografije djece. Ovdje će se problem razmatrati sa dva aspekta: medijska eksploatacija djece u svrhu senzacionalizma i populizma, kao i fenomen društvenih mreža. Nedostatkom adekvatnih zakonskih rješenja dolazi do zloupotrebe sadržaja na društvenim mrežama, a ponajviše fotografije. Ova problematika uključuje kako online medije, tako i roditelje a i samu djecu koja često zloupotrebljavaju javni prostor. Pored negativnih strana utjecaja medija na prava djece, postoje i svijetli primjeri, koji promiču dječija prava i bave se edukacijom, vode ka boljem razumijevanju dječijih prava kao i samoga društva.

Ključne riječi: Fotografija, imidž, senzacionalizam, mediji, manipulacija, edukacija

Uvod

U društvu u kome je sve pretvoreno u slike kakvo je naše današnje, stvara se fascinacija, najgori neprijatelj jednog stvaraoca-fotografa. Potreba da fotograf samog sebe zadivi – fascinira, a i ostale oko sebe, dovodi do toga da on više ne proizvodi (stvara), već postaje proizvod. Brzina je postala glavno mjerilo suvremene proizvodnje i potrošnje slika.

U Debord-ovom „Društvu spektakla“ (Debord, 1992) fotografija postaje prototip karakterističnog pravca – preobražaj umjetnosti u metaumjetnost ili medije. Senzacionalizam ili spektakl nije samo skup slika – to je društveni odnos između ljudi posredstvom slike. On se ne može shvatiti samo kao vizuelna obmana koju stvaraju masovni mediji. To je pogled na svijet koji se materijalizovao. Njegova jedina poruka glasi: „Ono što se vidi je dobro, ono što je dobro vidi se” (Debord, 1992).

Senzacionalizam i populizam u vizuelnim medijima

U medijskoj eksploataciji se koriste fotografije djece iz ratom zahvaćenih područja, siromašnih zemalja – zemalja trećeg svijeta, a sve u cilju bolje prodaje priče. Nažalost, takav tip fotografija rijetko rješava probleme, bez obzira što ukazuje na patnju i stradanje djece. To se naročito dešava poslednjih godina u zemljama Bliskog Istoka, gdje mediji često objavljuju fotografije ranjene, krvave, bespomoćne, pa čak i mrtve djece. Koliko god da su ove fotografije humanitarnog karaktera, djeci je oduzeto pravo na dostojanstven život i dostojanstvenu smrt.

Isto tako, mediji prave veliku grešku kada stavljaju crni povez preko očiju djeteta ili djece, misleći da na taj način skrivaju njegov identitet, ali u stvari, oni na taj način vrše klasično etiketiranje. Taj se problem može veoma jednostavno riješiti kroz razne foto-ilustracije koje su kreativniji i suptilniji način da se ukaže na neki problem ili stanje, kao i putem drugog ugla snimanja kroz koji se ne vidi lice djeteta.

Svjedoci smo da današnji mediji nude više zabavnog i manipulativnog nego informativnog i obrazovnog sadržaja. Slava, bogatstvo, uspjeh, popularnost su iluzije koje putem medija zamjenjuju osnovne ljudske vrijednosti, te djeca žive pod pritiskom ostvarenja nemogućeg.

Fotografija na društvenim mrežama

Nakon što je internet zamijenio TV, ljudi su se sklonili iz stvarnog života i pobjegli u virtuelni svijet, gdje fikcija postaje stvarnost. To je posebno dominantno kod djece, koja umjesto da budu socijalna bića, postaju socijalno izolirane osobe. Nedostatkom adekvatnih zakonskih rješenja dolazi do zloupotrebe sadržaja na društvenim mrežama, a ponajviše fotografije. Ova problematika uključuje kako online medije, tako i roditelje koji često zloupotrebljavaju javni prostor narušavanjem privatnosti svoje djece (objavljivanje ličnih podataka, fotografije djece od samog rođenja, fotografije koje prikazuju socijalni status djeteta, odnosno roditelja itd.). Facebook i razni blogovi postaju mjesta za nasilje, napade, širenje neistina, vrijeđanja, klevete, huškanja drugih osoba. Kao oblik zabave, djeca sa svojim fotografijama i snimcima objavljenim na internetu sve češće prikazuju brutalna iživljavanja nad slabijima, nemoćnima, starijima, invalidima.

U današnje vrijeme like je postao vrijedonosna jedinica za kvalitet, ljepotu i popularnost. To djecu izlaže opasnostima obzirom na to da su objavljeni njihovi privatni podaci.

Selfie je možda najprisutniji fenomen koji se pojavio u eri pametnih telefona, više nije bitno okruženje, prirodne ljepote, krajolici, arhitektura itd., već dominiraju autoportreti. To nam ukazuje na činjenicu da djeca nisu zainteresovana za ljepote koje ih okružuju već kako će „ispasti” što ljepši na tim fotografijama.

Na većinu tih telefona postoji opcija Beauty, gdje se softverski pegla lice, odnosno plastifikuje duh maloljetnika i umanjuje vrijednost prirodne ljepote. Ranije se na fotografijama cijenila vjerodostojnost izgleda, dok je u današnje vrijeme vizuelna laž sve prisutnija i postaje istina u fikciji.

Cyberbulling

Cyberbullying se ne može direktno povezati s jedinstvenim oblikom nasilja, no često se svodi na slanje uznemirujućih i/ili prijetećih poruka (preko Facebooka, e-maila, SMS-ova…), objavljivanje neistina, laži ili pak povjerljivih detalja u javnosti (Youtube, blog, Facebook), krađu i mijenjanje pristupnih podataka za društvene mreže te lažno predstavljanje.

Razlozi za zlostavljanje su različiti, od dosade do osvete za prijašnje fizičko maltretiranje, te potrebe za osiguravanjem vlastitog društvenog statusa.

Zbog nepostojanja straha i srama koji su prisutni kada se sve odvija u fizičkom svijetu, komunikacija koja se odvija na internetu je često grublja i manje se pazi na riječi.

Djeca sa poteškoćama u razvoju kroz fotografiju

Pored negativnih strana, utjecaja medija na prava djece, postoje i svijetli primjeri, koji promiču dječija prava i bave se edukacijom, vode ka boljem razumijevanju dječijih prava kao i samog društva.

Pozitivan primjer su medijske kampanje EDUS-a (1), čiji je cilj bio da putem fotografije potaknu javnost i nadležne institucije na ravnopravan tretman ove djece u društvu, kako bi im se omogućilo ispunjavanje njihovog punog potencijala. Iako je BiH potpisnica brojnih konvencija koje obavezuju na kvalitetno i dostupno obrazovanje i ranu intervenciju, samo mali broj djece s poteškoćama u razvoju to i dobije, a i tada uglavnom putem projekata i sredstvima stranih donatora.

Na tim fotografijama djeca su predstavljena bez sažaljenja i predrasuda, onakva kakva ona jesu, emotivna, iskrena, kao osobe koje otvaraju svoja srca i daju posmatračima mogućnost da postanu bolji ljudi.

Veliki uspjeh pomenutih fotografija i kampanja je bio u tome jer su dokazale i roditeljima da se njihova djeca mogu prikazati na način kakvim ih oni sami doživljavaju. Naime, većina roditelja, poučena lošim iskustvom, postaju na neki način skeptični i uplašeni jer je društvo naviklo da gleda bizarne fotografije djece sa poteškoćama u razvoju.

Drugi primjer je izložba fotografija „Pogled” pripremljena za Međunarodni dan djeteta 2013. godine. Fotografije su nastale u vrtiću i učionicama Javne ustanove „Mjedenica”, gdje se obučavaju djeca s poteškoćama u razvoju, te prikazuju djecu u svakodnevnom školskom okruženju.

„Poslije ovih fotografija, „inkluzija” zvuči samo kao islužena riječ. Može postati stvarnost, ali samo pod uslovom da prihvatimo da je ona ustvari potrebna nama, kako bismo ulaskom u „svijet neodoljivog nekoristoljublja” dali sebi priliku da postanemo bolji ljudi. Vrata su nam oduvijek bila širom otvorena, do nas je”, rekla je Sanela Lindsay, jedna od osnivačica EDUS-a na otvaranju izložbe “Pogled”.

„Symhedonia” (Simpatija za sreću drugih ljudi) je ciklus fotografija nastao u Zavodu za zbrinjavanje osoba sa intelektualnim poteškoćama (Pazarić, Bosna i Hercegovina). Ono što ovu izložbu izdvaja među socijalno-angažovanim projektima jeste ravnopravno učešće protagonista u kreiranju slike o njima samima, od kostimografije i scenografije do izbora fotografija koje će biti izložene. Svojim pogledima, gestikulacijom i stavom oni poručuju da je njihov marginalizirani svijet otvoren za one koji žele da ga posjete.

Tokom rada na pripremi fotografija za projekat „Symhedonia”, doživio sam inkluziju od strane mojih novih prijatelja. Pokazali su puno razumijevanje za mene i moju umjetnost, prihvatili su me, uključili u svoj svijet, i zajedno kreirali sliku o sebi i meni. I, konačno, zajedno smo izvršili i odabir slika za izložbu.

U osnovi fotografija je subverzivna, ne kada užasava, iskrivljuje ili čak žigoše, nego kada je misaona (Barthes, 1980).

Naučene lekcije

  • Crni povez preko očiju djeteta ili djece je alat za etiketiranje. Pitanje zaštite identiteta može se veoma jednostavno riješiti kroz razne fotoilustracije koje su kreativniji i suptilniji način da se ukaže na neki problem ili stanje, kao i putem drugog ugla snimanja kroz koji se ne vidi lice djeteta;
  • Ravnopravno učešće protagonista u kreiranju slike o njima samima, od kostimografije i scenografije do izbora fotografija koje će biti izložene doprinosi vjerodostojnijem prezentovanju teme a time se osigurava i njihovo ravnopravno učešće u mediju;
  • Kada se spomene „inkluzija“ obično mislimo na djecu koju je potrebno uključiti u svakodnevni život a ustvari bismo, kao kreatori medijskih sadržaja, „uključili“ sebe da bismo dobili jasnu sliku onoga o čemu treba da govorimo i izvještavamo.

Istraživačka pitanja

  1. Istražiti fenomen fotografije na društvenim mrežama.
  2. Ispitati postojanje zakonskih rješenja o zloupotrebi sadržaja na društvenim mrežama, posebno fotografija, čak i od strane roditelja.
  3. Da li je samo brzina na kojoj se danas insistira (instant informisanje) jedan od čestih uzroka zloupotreba ili narušavanja prava djeteta?

Literatura

  • Debord G, 1992, Društvo spektakla, pristup 13.01.2017.
  • Barthes R, 1980, SVETLA KOMORA: „Nota o fotografiji“, pristup 13.01.2017.

Bilješke:

  • EDUS-a (Edukacija za sve – Udruženje za unaprjeđenje obrazovanja i podrške djeci sa i bez poteškoća u razvoju, Sarajevo)
Advertisements