Ni jedan novinarski rad ne smije da potencira poteškoću koje dijete ima, ni fotografijom, ni snimljenim materijalom niti tekstom. Inkluzija predstavlja pitanje koje obuhvata sva prava djeteta. U najboljem interesu djeteta je da je uključeno, integrisano i da, shodno svojim mogućnostima učestvuje u svim aktivnostima u skladu sa svojim afinitetima, opredjeljenjima i talentima. Novinarski kodeks podrazumijeva da svako dijete bude dostojanstveno predstavljeno u medijima, što znači da je veoma bitno kakav jezik koristimo u predstavljanju djece sa poteškoćama u razvoju. Interes roditelja i najbolji interes djeteta, mogu, ali i ne moraju biti isti. Novinar mora nastojati izbjeći manipulaciju od strane roditelja. Dijete sa poteškoćama u razvoju je u svakom segmentu ravnopravno sa drugom djecom te se tako mora i predstavljati, nikako kroz posebne članke i RTV emisije. Uobičajena je praksa da se tematiziraju djeca sa poteškoćama, nikada im se ne daje prostor s drugom djecom.

Ključne riječi: Poteškoća i invaliditet, interes roditelja, terminologija, dostojanstvo

Poteškoće u razvoju i invaliditet

Međunarodni dokumenti, Konvencija o pravima djeteta, Konvencija o pravima osoba s invaliditetom te brojni međunarodni akti iz oblasti medijskih prava i sloboda insistiraju na zaštiti dostojanstva svakog djeteta, tako i djeteta s poteškoćama u razvoju.

Dijete sa poteškoćama u razvoju, prema pomenutim dokumentima, jeste ono dijete koje ima određeni oblik onesposobljenja, odnosno određenu različitost u fizičkom i/ili intelektualnom razvoju. Ipak, ta različitost nije i ne smije biti razlogom drugačijeg posmatranja djece sa poteškoćama u razvoju.

Postoje dva vladajuća modela posmatranja invaliditeta, odnosno poteškoća kada se radi o djeci. Prvi model je medicinski, koji posmatra onesposobljenje kao uzrok nemogućnosti ravnopravnog djelovanja osobe koja ima onesposobljenje i u kojem onesposobljenje kao takvo biva konačno, na teret samoj osobi. Njemu se pristupa iz konteksta čiste medicinske potrebe za intervencijom, pomagalom, pomoći. Sa druge strane, stoji socijalni koncept poteškoće, koji posmatra interakciju osobe koja ima onesposobljenje, u ovom slučaju djeteta, sa spoljašnjom sredinom koja toj osobi nije prilagođena. Tako, svaka sredina koja ima prepreke izaziva invaliditet kao takav i zapravo je suština u međudjelovanju, jer onesposobljenje nije uočljivo u sredinama koje su prilagođene vrsti onesposobljenja (ako postoji rampa na ulazu u instituciju, pravo na pristup korisniku kolica nije onemogućeno, ukoliko dijete ima poteškoće u učenju, primjena različitih tehnika i podrške u nastavnom procesu uklanjaju barijeru, ako je u domu zdravlja zaposlen tumač za znakovni jezik, osoba sa oštećenjem sluha može ravnopravno da komunicira na sebi prilagođen način)… Može se primijetiti da svi krovni dokumenti koji regulišu kako prava djeteta, ali i prava osoba sa invaliditetom, zastupaju kombinovani model pri tome ne zanemarujući individualnost iz medicinskog modela. Jer, sve osobe sa istom vrstom invaliditeta ne izražavaju invaliditet na isti način. S druge strane, promoviše se značaj prilagođavanja kao uslova za jednake mogućnosti i jednako učešće u duštvu osoba sa invaliditetom i djece sa poteškoćama u razvoju.

Vrlo je bitna činjenica da djeca sa poteškoćama u razvoju ne moraju postati osobe sa invaliditetom! Potrebno je, naime, shvatiti da se uz adekvatan, pravovremen i sveobuhvatan rad sa djecom može u određenom dijelu dovesti do prevencije trajnog invaliditeta.

Termin „poteškoća u razvoju“, najčešće se koristi iz razloga što kod djece postoji mogućnost da, uz rehabilitaciju i intervenciju, ne nastane trajno onesposobljenje, odnosno da posljedice onesposobljenja budu ublažene, u skladu sa razvojem organizma i mogućnostima koje razvoj pruža.

Djeca sa poteškoćama u medijima i jezik medija o djeci sa poteškoćama u razvoju

Djeca sa poteškoćama u razvoju imaju poteškoće, ali to ne znači da poteškoće imaju njih.

Pri predstavljanju djeteta s poteškoćama mediji ne smiju ni gestom, ni govorom, ni slikom potencirati invaliditet djeteta.

Novinar mora poći od pretpostavke da djeca, bez obzira da li je riječ o djetetu sa poteškoća ma u razvoju ili ne, umnogome sama uređuju međusobne odnose. Stoga, potencirati nečiju posebnost (pozitivnu ili negativnu) stvara više štete nego koristi. Uostalom, takvo potenciranje u suprotnosti je s opštim opredjeljenjem društvene uključenosti, stvaranja jednakih uslova za život i obrazovanje za svu djecu.

U proteklim decenijama bitno se promijenila terminologija u samom sistemu obrazovanja kada je riječ o djeci s poteškoćama u razvoju. Naprimjer, prije nekoliko decenija stručnjaci koji su se obrazovali za rad sa djecom s poteškoćama sticali su diplome diplomiranih defektologa. To, indirektno, sugeriše da rade s „defektnom djecom“, ovakav pristup odbačen je i sa aspekta proste političke korektnosti, no što je mnogo važnije, sa aspekta humanosti i etike.

U našoj zemlji postoji nekoliko kvalitetnih priručnika o korektnoj terminologiji kada je riječ o djeci s poteškoćama, odnosno, o osobama s invaliditetom. Oni su nastajali kroz različite projekte podržane od strane međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava i obrazlažu izvještavanje o osobama sa invaliditetom, uključujući i djecu sa poteškoćama u razvoju, iako se ni jedan od njih ne bazira isključivo na izvještavanju o djeci sa poteškoćama u razvoju (Kodeks, 2012). Sama terminološka odrednica, dijete sa poteškoćama u razvoju, nosi nekoliko ključnih aspekata izvještavanja. Dijete, svako dijete je prije svega upravo to – ljudsko biće određene uzrasne kategorije, a tek onda nosilac određene karakteristike. Kada govorimo o pristupu sa stanovišta sintagme „sa poteškoćama u razvoju“, ona označava određenu karakteristiku koja nije suštinska za dijete o kojem govorimo. Ova karakteristika je samo jedna i nešto što dijete ima, uz sve ostale karakteristike. Nasuprot ovome, vrlo dugo su egzistirali termini poput „invalidne, hendikepirane, oštećene djece“, koji su značili da dijete nije ništa drugo osim svoje poteškoće i ne može biti, odnosno jednom prosječnom konzumentu izraza signalizirali da je to preovlađujuća osobina djeteta.

Veoma često, stručnjaci u oblasti odnosa sa javnošću, medija i kreiranja društvenih stavova, imaju problem i sa zakonskom terminologijom i terminologijom koja je dostupna u udžbenicima, gdje valja znati da se ovakva terminologija nešto sporije mijenja i da prolazi složeniju proceduru izmjene, te da samim time podliježe provjeri i preispitivanju u medijskim sadržajima. Imajući u vidu da je analiza zakonskih elemenata mnogo obimnija od prostora koji imamo, napominjemo da je u ovom kontekstu, relevantan Alternativni izvještaj o primjeni Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih nacija u BiH, prezentovan UN Komitetu za prava osoba sa invaliditetom u Ženevi, u septembru 2016. godine. Jasno je, ovdje izostaju sistemska rješenja problematike, te je ista moguće potencirati i kroz rad u medijima.

Moguće teme u izvještavanju o djeci sa poteškoćama u razvoju

Inkluzija u redovne škole djeteta s poteškoćama jedna je od najčešće medijski eksploatisanih i obuhvata čitav spektar mogućih tema. Primjer stereotipa je da se novinarski rad napravi po modelu: dijete s poteškoćama koje će reći kako su ga školski drugovi prihvatili bez problema; nastavnik/nastavnica koja će to potvrditi i, na kraju, školski drugovi koji su tu samo da potkrijepe ranije rečeno. Krajnje neprofesionalan pristup!

Ne postoji dijete s poteškoćama koje nije prošlo kroz vrijeme predrasuda i stereotipa, period prilagođavanja i dokazivanja i, najzad, manje ili više uspješnog uklapanja.

Među pedagozima vlada značajan otpor, dijelom zbog stručne nepripremljenosti, dijelom zbog nespremnosti da se upuste u „avanturu“ s djetetom s poteškoćama; dakle, i teza nastavnika je neodrživa.

Školski drugovi: nikada dijete nije jednako dobar drug sa svakim od svojih vršnjaka. Znači, tvrdnja o najboljim drugovima je neiskrena.

Druga zahvalna tema za medije su specijalne škole za djecu s poteškoćama u razvoju. Ovo naročito vrijedi u slučajevima postojanja internata. Bez svake sumnje, riječ je o segregiranom obrazovanju i novinar toga mora biti svjestan. Opet se suočavamo sa stereotipom: bez izuzetka, upoznamo najbolje učenike, djecu koja su talentovana, nikada neko prosječno dijete. Kako bi izbjegao „odrađivanje povjerenog zadatka“ novinar treba zaviriti u samu suštinu – kako izgleda radni dan, kakav je odnos nastavnika i djece, koji su problemi, koja su ograničenja slobode…

Među pedagozima koji rade s djecom u segregiranim uslovima rasprostranjena je teza da se u inkluzivnim uslovima nikada ne mogu postići jednaki rezultati kao u specijalnom obrazovanju. Novinar mora razdvojiti interes pedagoga od stvarnog interesa djeteta.

Kao dopuna pomenutim temama pojavljuju se aktivnosti djeteta u svim ostalim sferama, osim obrazovnog procesa. Inkluzija je najčešće eksploatisana kao dio procesa edukacije, ali ona obuhvata mnogo širi i dublji koncept ravnopravnosti i jednakog učešća djece u svim sferama života. Dakle, ovdje se mogu ubrojati i sport, vannastavne aktivnosti, proces prilagođavanja u cilju postizanja jednakih mogućnosti, porodični život, pravo na zdravstvenu zaštitu djece, koje je jako bitno u korelaciji, pravo na rehabilitaciju i ranu intervenciju kao skup mjera i aktivnosti u cilju postizanja što boljih rezultata sa djecom i umanjivanja mogućnosti da dijete sa poteškoćama u razvoju postane osoba sa invaliditetom.

Uobičajeno je da se dijete s poteškoćama u razvoju uključuje u medijske sadržaje s djecom bez poteškoća samo ako je tema inkluzija. Veoma rijetko se dijete s poteškoćama intervjuiše ako je riječ o nekoj opštoj temi – da bi predstavilo svoj literarni rad, sliku, da bi sviralo ili pjevalo sa drugom djecom, da se ne govori da bude uključeno u vizuelne priredbe poput plesa, folklora i slično.

Slična je situacija i pri izvještavanju o sportskim dostignućima. Informacija da se radi o djetetu s poteškoćama mora se navesti samo onoliko koliko je nužno, svakako ne da ta okolnost bude osnova cijele informacije gdje će se dijete osjetiti izmanipulisanim.

Svrha svih ovih objašnjenja jeste da se izbjegne obilježavanje djeteta. Nema nikakve sumnje, ne pravi novinar nikada svoj prilog s ciljem da povrijedi ili omalovaži dijete sa poteškoćama u razvoju. Međutim, treba se sjetiti, dobra namjera je jedno, stvarni efekat novinarskog truda nešto sasvim drugo.

Interes roditelja može, ali i ne mora biti najbolji interes djeteta

Jedan od mogućih problema u procesu izvještavanja o djeci s poteškoćama može biti i stav roditelja. Autor priloga mora izbjeći manipulaciju od strane roditelja. Naime, nerijetko se dešava da u sveopštoj ekonomskoj krizi roditelji pribjegavaju isticanju bolesti ili invaliditeta svog djeteta kako bi izazvali lažnu solidarnost kroz medije.

Nasuprot ovome, tužna istina je da se roditelji djece s poteškoćama u bukvalnom smislu stide medijskog istupanja, mada, njihovo pojavljivanje bi, posebno ako je riječ o uglednim ličnostima, bilo od velike koristi na razbijanju predrasuda.

Ukoliko izostavimo ovaj negativni aspekt manipulacije poteškoćama i opštom slikom odgajanja djeteta sa poteškoćama u razvoju, postoji mogućnost da se interes roditelja i najbolji interes djeteta u mnogo čemu i ne dodiruju. U Bosni i Hercegovini i dalje posmatramo porodicu kao cjelinu u kojoj svi članovi moraju razmišljati istovjetno, što ovdje ne mora biti slučaj. Zadatak novinara je da dobije što više relevantnih podataka o tome šta dijete sa poteškoćama može, kako na najbolji način pristupiti razvijanju mogućnosti i talenata djeteta, te razmotriti ono što dijete želi. Veoma je važno imati na umu da ne postoji jasno razgraničenje pristupa jačanju porodice i jačanju kapaciteta djeteta, te da svi članovi porodice na sebi svojstven način doživljavaju poteškoće jednog svog člana, a da taj član mora i treba dostići svoj maksimum kao ličnost. U zemlji u kojoj je preovlađujuće patrijarhalno shvatanje uloga u porodici, imati člana sa poteškoćama u razvoju još uvijek podliježe veoma oštrom i nepovoljnom sudu javnosti, sažaljivom tonu u obraćanju porodici i samim time, još je bitnije stvoriti jasno razgraničenje prava djeteta od rasterećenja porodice kao osnovne ćelije društva.

Izazovi izvještavanja o djeci sa poteškoćama u razvoju

Najčešći izazovi u izvještavanju o djeci sa poteškoćama u razvoju su pristupanje samom djetetu, način dobijanja informacija, prenošenje informacija u javni prostor, te komunikacija sa akterima koji su zainteresovani za proces izvještavanja o djeci sa poteškoćama u razvoju.

Neophodno je provesti kvalitetno vrijeme u društvu djeteta sa poteškoćama u razvoju prije samog procesa stvaranja medijskog sadržaja, saznati i pronaći nit kojom ćete se povezati sa djetetom, učiniti nešto što dijete čini sretnim. Novinar mora imati na umu da sve sadržaje koje plasira mora preispitati u svrhu najboljeg interesa djeteta, jer kreira javno mišljenje.

Najveći izazov odgovornog izvještavanja o djeci sa poteškoćama je postavljanje imperativa sistemskih rješenja – ni jedno rješenje koje zadovoljava jedan ili ograničen broj slučajeva, nije rješenje i ne treba ga tako posmatrati. Sva djeca imaju jednaka prava i u ovom slučaju treba paziti isključivo na način na koji se postiže najbolji interes djeteta i njihova prava u punom obimu.

Odgovornost novinara je i ponuditi moguća rješenja, koja saznaje u kontaktu sa nadležnim institucijama, službama ili organizacijama civilnog društva.

Naučene lekcije

  • Dijete nije isto što i poteškoća;
  • Najbolji interes djeteta ne podudara se uvijek sa najboljim interesom roditelja;
  • Jezik medija je bitan u kreiranju svijesti javnosti o djeci sa poteškoćama u razvoju.

Istraživačka pitanja

  1. Na koji način se u medijskom prostoru krše prava i narušavaju interesi djece sa poteškoćama?
  2. Koji podaci postoje, a koji nedostaju da bi se mogla kreirati sistemska rješenja problema sa kojima se suočavaju djeca sa poteškoćama i njihove porodice? Čija je odgovornost za prikupljanje, analizu i izvještavanje o ovim podacima?

Literatura

  • Kodeks o načinu predstavljanja osoba sa invaliditetom u medijima, Sarajevo, (2012)
  • MyRight u BiH, (2016). Alternativni izvještaj o primjeni Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih nacija u Bosni i Hecegovini, Sarajevo.
Advertisements