Osnovni cilj rada je da skrene pažnju kreatorima medijskih sadržaja na složenost BH sistema krivičnog pravosuđa za djecu i da pojasni zaštitu najboljeg interesa djeteta. Zbog toga će u tekstu biti prezentovani Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u Republici Srpskoj, Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u Brčko Distriktu BiH i Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u Federaciji BiH (u nastavku teksta zakoni) kao sistemski propis koji kao takav predstavlja lex specialis u ovoj oblasti. Predstaviti ćemo osnovne odredbe koje dokazuju da se zakoni temelje na rješenjima savremenog krivičnog zakonodavstva, međunarodnim standardima i iskustvima i primjerima dobre prakse drugih zemalja. Ovi zakoni svojim rješenjima stvaraju temelje sistema maloljetničkog pravosuđa, u čijem je središtu dobrobit djeteta. Na ovaj način domaće zakonodavstvo slijedi primjere drugih država koje su donijele odvojena zakonodavstva za maloljetnike. Osim toga, ne treba zaboraviti ni na obavezu vlasti koja proizlazi iz međunarodnih dokumenata za stalnim prilagođavanjem domaćeg zakonodavstva savremenim rješenjima. Na kraju, ove zakone treba shvatiti i kao novi vid društvene reakcije na uvijek aktuelnu pojavu maloljetničkog prestupništva. Izvještavanje o ovom inovativnom pristupu u tretmanu djece u kontaktu sa zakonom, predstavlja izazov za cjelokupnu javnost, a naročito za novinare koji danas svojom profesionalnošću mogu formirati javno mnijenje koje je neophodno da bi se ovakvi zakoni proveli.

Ključne riječi: djeca u sukobu sa zakonom, prestupništvo, žrtve, zakoni

Uvodna razmatranja

Sistem krivičnog pravosuđa prepoznaje djecu u sukobu sa zakonom kao žrtve, uzimajući u obzir činjenicu da maloljetnim osobama nedostaje odgovarajuća zrelost (moralna, spoznajna, psihološka, emocionalna) da bi ih se tretiralo kao punoljetne počinitelje krivičnih djela. Općenito gledano, postupak prema maloljetnicima predstavlja kombinovani oblik pravosudnog i preovlađujućeg zaštitničkog modela koji maloljetnicima, u odnosu na punoljetne počinioce krivičnih djela u redovnom krivičnom postupku, daje povoljniji procesni položaj, značajniju ulogu i zaštitu. U ovaj sistem involvirani su i elementi modela minimalne intervencije zasnovane na izbjegavanju uključivanja djeteta u sukobu sa zakonom u formalni krivični postupak i izricanju sankcija. To se postiže kroz diverziono postupanje primjenom principa oportuniteta (1) kada se krivično gonjenjenje ili obustava postupka prema maloljetniku uslovljava izvršenjem određenih obaveza. Princip oportuniteta otvara mogućnost primjene mehanizama kojim se, van formalne krivične procedure, predmeti maloljetnih učinilaca krivičnih djela rješavaju jednostavno, efikasno i bez velikih troškova. Posmatrano u tom svjetlu, pomirenju žrtve i učinioca krivičnog djela (medijacija), ukazuje da su u ovaj sistem ugrađeni i elementi restorativnog modela (2) postupanja prema maloljetnicima.

Prema utvrđenim pravilima, postupanja prema djeci u sukobu sa zakonom, mlađim punoljetnim osobama kao i djeci i maloljetnicima koja su žrtve ili svjedoci učinjenog krivičnog djela, dužni su postupati sudovi, tužiteljstva, uključujući ovlaštene službene osobe, organi starateljstva, porodice, škole, institucije na svim nivoima društvene zajednice, kao i drugi učesnici uključeni u krivičnu proceduru.

Bez obzira o kojoj se fazi postupka radi, važi pravilo obavezne specijalizacije službenih aktera krivičnog postupka koji se vodi prema djeci u sukobu sa zakonima ili protiv odraslih osoba koje su na štetu djece učinili neko krivično djelo. Specijalizacija podrazumijeva posjedovanje i sticanje posebnih znanja iz oblasti prava djeteta i krivičnopravne zaštite djece koja se dokazuju posebnim uvjerenjem/certifikatom. Ovaj rad bi trebao dati kratki prikaz postupka prema zakonima o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u BiH, omogućivši tako novinarima da na jednostavan način sagledaju korake u postupanju.

Šta je novo u tretmanu „djece u kontaktu sa zakonom” u BiH

Novim propisima omogućeno je da samo edukovani, specijalizirani kadrovi, svjesni položaja djeteta u krivičnom postupku, svojom profesionalnošću i sposobnošću, mogu na adekvatan način vršiti odgojni uticaj prije pokretanja krivičnog postupka, za vrijeme njegovog trajanja i tokom izvršenja sankcija i drugih mjera, znajući da ta ophođenja u svojoj ukupnosti čine jedan jedinstveni, integralni odgojni proces u razvoju njihove ličnosti i jačanju lične odgovornosti. Specijalizirani kadrovi svojim znanjem i umijećem će znati prepoznati potrebe djeteta i maloljetnika, žrtve krivičnog djela i preduzeti adekvatne mjere pomoći i zaštite njihovih vitalnih interesa u svim fazama krivičnog postupka.

Jedan od osnovnih principa Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u BiH – „Presumjeravanje od redovnog postupka” ili „Alternativne mjere“. Pod alternativnim mjerama podrazumijevamo sve mjere koje ne uključuju institucionalno (zavodsko, zatvorsko itd.) zbrinjavanje i odvajanja od sredine u kojoj dijete živi. Prateći savremene svjetske trendove odgojne preporuke i policijsko upozorenje, predstavljaju i postaju alternativni oblik reakcije na maloljetničko prestupništvo kojim se, u odnosu na postojeće krivične sankcije i tradicionalni retributivni model (pravda zasnovana na kažnjavanju), na efikasniji način štite interesi maloljetnika, žrtve učinjenog krivičnog djela i interesi društvene zajednice. Određujući vrste odgojnih preporuka Zakoni o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u BiH, tužiocu i sudiji daju istu mogućnosti izricanja svih predviđenih odgojnih preporuka, ali uvode i policijsko upozorenje kao novi instrument diverzije, odnosno skretanja od formalnog krivičnog postupka i rješavanja krivičnog slučaja maloljetnika u najranijoj fazi postupka, prije nego je krivični postupak pokrenut.

Primjenom novih zakona u rješavanju problema maloljetničkog prestupništva daje se aktivnija uloga, kako maloljetniku u sukobu sa zakonom i njegovoj porodici, tako i državnim organima, ustanovama i zajednici uopće, ali i žrtvi krivičnog djela, uz puno uvažavanje njenih prava.

Policijsko upozorenje

Svrha izricanja policijskog upozorenja je da se ne pokreće krivični postupak prema djetetu i da se na taj način utiče na pravilan razvoj djeteta i jačanje njegove lične odgovornosti kako ubuduće ne bi činio krivična djela. Da bi službena osoba izrekla policijsko upozorenje, moraju biti ispunjena četiri uslova:

  • da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine (u FBiH i RS) ili do jedne godine (Brčko Distrikt BiH);
  • da postoje dokazi da je maloljetnik učinio protupravno djelo koje je zakonom određeno kao krivično djelo;
  • da je to djelo srazmjerno okolnostima i težini krivičnog djela i stepenu ugroženosti zaštićenog dobra;
  • da se s obzirom na lična svojstva maloljetnika i bez vođenja krivičnog postupka izricanjem policijskog upozorenja, može uticati na pravilan razvoj i jačanje lične odgovornosti maloljetnika kako ubuduće ne bi činio krivična djela.

Ako su po ocjeni službene osobe ispunjeni ovi uslovi, provodi se zakonom propisana procedura vodeći računa o zaštiti najboljeg interesa djeteta. Policijski organ vodi evidenciju izrečenih policijskih upozorenja koja nema karakter kaznene evidencije. Na ovakav način zakonodavac je napravio razliku između evidencije mjera policijskog upozorenja kao mjere preventivnog karaktera i evidencije odgojnih mera i ostalih zakonom propisanih krivičnih sankcija. Ove evidencije se ne mogu upotrijebiti na bilo koji način i u bilo kojem postupku koji bi štetio djetetu.

Odgojne preporuke

Svrha odgojnih preporuka je da se ne pokreće krivični postupak prema djetetu, nego da se njihovom primjenom utiče na pravilan razvoj i jačanje lične odgovornosti maloljetnika kako ubuduće ne bi činio krivična djela. Njihov cilj je promjena ponašanja maloljetnika i otklanjanje rizičnih faktora koji su imali za posljedicu izvršenje djela, kao i da se otkloni šteta nastala povodom počinjenog krivičnog djela.

Ukoliko nije izrečeno policijsko upozorenje, tužilac primjenom načela oportuniteta također, cijeni cjelishodnost pokretanja krivičnog postupka, a zatim i primjenu odgojnih preporuka.

Dakle, da bi tužilac izrekao odgojnu preporuku moraju biti zadovoljena tri sljedeća uslova:

  • da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine,
  • da postoje dokazi da je maloljetnik učinio protupravno djelo koje je zakonom određeno kao krivično djelo,
  • da je tužilac donio ocjenu o necjelishodnosti pokretanja krivičnog postupka s obzirom na prirodu krivičnog djela i okolnosti pod kojima je učinjeno, raniji život maloljetnika i njegove lične karakteristike, a za krivična djela za koja je propisana kazna zatvora duža od tri godine.

Pored navedenih, moraju kumulativno biti ispunjeni i uslovi:

  • da je maloljetnik priznao izvršenje krivičnog djela,
  • da je priznanje dato slobodno i dobrovoljno,
  • da postoji dovoljno dokaza da je učinio krivično djelo,
  • da maloljetnik u pisanoj formi izražava spremnost za pomirenje sa oštećenim,
  • da maloljetnik u pisanoj formi da pristanak za primjenu odgojne preporuke, a mlađi maloljetnik i uz pristanak roditelja, odnosno staratelja,
  • da u pisanoj formi pristanak da i oštećeni u slučaju kada se to prema zakonu

Nakon što utvrdi da postoji mogućnost i opravdanost primjene odgojnih preporuka, tužilac pokreće zakonom propisanu proceduru.

Zakon je predvidio mogućnost izricanja šest vrsta odgojnih preporuka:

  • lično izvinjenje oštećenom;
  • naknada štete oštećenom;
  • redovno pohađanje škole ili redovno odlaženje na posao;
  • uključivanje u rad, bez nadoknade, u humanitarne organizacije ili poslove socijalnog, lokalnog ili ekološkog sadržaja;
  • liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi;
  • uključivanje u pojedinačni ili grupni tretman odgojnih, obrazovnih, psiholoških i drugih savjetovališta.

Kada tužilac donese naredbu kojom izriče odgojnu preporuku i preporuka bude u cjelosti izvršena, tada donosi naredbu o nepokretanju postupka. Ukoliko je preuzeta obaveza iz odgojne preporuke djelimično izvršena, tužilac može postupiti na dva načina – donijeti naredbu o nepokretanju ili pokretanju pripremnog postupka.

Krivične sankcije

Prijedlog za izricanje krivične sankcije predstavlja vrstu akta koji je svojstven samo u postupku prema maloljetnicima. Prijedlog sadrži rezultate pripremnog postupka i ocjenu dokaza da je maloljetnik učinio protupravno djelo koje je zakonom određeno kao krivično djelo, okolnosti koje se tiču ličnosti maloljetnika i prilika u kojima živi, razloge zbog čega se tužilac opredijelio za predloženu sankciju, te razloge zbog kojih konkretni slučaj nije riješio (ili je pokušao ali u tome nije uspio) primjenom odgojne preporuke. Bitni sadržaj prikupljenih podataka o ličnosti maloljetnika obrazlaže se tako da to, koliko je moguće, ne djeluje štetno na odgoj maloljetnika. Uz prijedlog, tužilac dostavlja i dokaze kojima potkrjepljuje činjenične navode iz prijedloga. Nakon prijema predmeta, a prije donošenja odluke po prijedlogu tužioca za izricanje krivične sankcije prema maloljetniku, sudija je dužan da razmotri mogućnost i opravdanost primjene odgojne preporuke. Ovu obavezu sudija ima kako po službenoj dužnosti, tako i kada vijeće za maloljetnike (3) donese takvu odluku.

Sudija i tužilac utvrđuju da li su za primjenu odgojne preporuke ispunjeni uslovi, odnosno:

  • da li se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu za koje se može izreći novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine,
  • da li postoje dokazi da je maloljetnik učinio protupravno djelo koje je zakonom određeno kao krivično djelo,
  • te da li je s obzirom na prirodu krivičnog djela i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život maloljetnika i njegove lične karakteristike, ne/cjelishodno vođenje postupka i izricanje krivčne sankcije.

Sudija može postupiti na isti način i u slučaju krivičnog djela sa propisanom kaznom zatvora i dužom od tri godine ako je takvo postupanje u skladu sa principom srazmjernosti. Na ovaj način, stvorena je zakonska mogućnost da i sudija u fazi nakon podnošenja prijedloga za izricanje krivične sankcije, primjenom odgojnih preporuka vrši preusmjeravanje maloljetnika u sukobu sa zakonom od formalnog krivičnog postupka (diverzija).

Naučene lekcije

  • Kreatori medijskih sadržaja, prvenstveno novinari, ali i svi njihovi sagovornici (sudije, tužioci, socijalni radnici, obrazovni profesionalci, itd.) bi trebali razumjeti presjek tretmana djece u kontaktu sa zakonom u BiH, kako bi mogli dati doprinos zaštiti najboljeg interesa djeteta u slučajevima u kojima se dijete pojavi u ulozi izvršioca, svjedoka ili žrtve krivičnog djela.
  • Mediji su sastavni dio naših života i to u svim fazama, uključujući čak i najraniju dob. Različiti medijski programi, prisutni su u gotovo svim kućanstvima, a zbog relativno lake dostupnosti i brzine širenja informacija, neizostavni su faktori ljudske svakodnevnice. Funkciju masovnog medija, naročito među mladima, u posljednje vrijeme sve više poprima i internet, što doprinosi sve većem otvaranju mogućnosti dvosmjerne komunikacije, te brisanju jasnih granica između slanja i primanja poruka.
  • U današnjim društvenim odnosima u kojima se dijete pojavljuje u viktimološko -kriminološkom fokusu, može se zapaziti da je posebno neistražen problem odnosa djece spram medija, te uloge medija u procesu prevencije, tretmana ali i resocijalizacije, obrazovanja i uopšte odgoja djece.
  • Ovaj problem je naročito izražen u Bosni i Hercegovini, jer u biti, po prvi put postoji poseban Zakon kojim se tretiraju djeca koja su žrtve, svjedoci i izvršioci krivičnih djela. Bilo bi preambiciozno napraviti listu “alineja” o čemu bi novinari trebali pisati ili izvještavati u narednom periodu, kada je u pitanju ova problematika.
  • Upravo upoznavanje sa novim procedurama i tzv. diverzionim mjerama kojima se pokušava raditi na prevaspitanju djeteta čak i onda kada je izvršilo krivično djelo, kroz angažman roditeljskih kapaciteta, škole, centara za mentalno zdravlje i organa starateljstva ali i cjelokupne lokalne zajednice. Upoznati se sa procedurama i afirmisati dobru praksu koja je za sada (nažalost) skoro pa sporadična, bit će možda i najveći zadatak novinara u narednom periodu.

Istraživačka pitanja

  1. Istražiti ko su naši stručni kadrovi koji svojom profesionalnošću i sposobnošću, mogu na adekvatan način vršiti odgojni uticaj prije pokretanja krivičnog postupka, za vrijeme njegovog trajanja i tokom izvršenja sankcija i drugih mjera, znajući da ta ophođenja u svojoj ukupnosti čine jedan jedinstveni, integralni odgojni proces u razvoju njihove ličnosti i jačanju lične odgovornosti? Koliko ih ima? Gdje se educiraju? Ko ih i kojim procesima certificira?
  2. Istražiti koliko je u BiH izrečeno alternativnih mjera? Kakva su iskustva u primjeni alternativnih mjera? Kako se izvještava u medijima o takvim situacijama?
  3. Ispitati kako teče proces saradnje stručnih službi u školama i centara za socijalni rad i centara za mentalno zdravlje u slučajevima prepoznavanja djece u riziku u našim osnovnim i srednjim školama? Koje programe primjenjuju? Ko radi s roditeljima kao „treći roditelj“? Šta sadrže individualni planovi brige za dijete u riziku? Gdje se oni implementiraju?
  4. Istražiti kakva je funkcija dnevnih centara za djecu u kontaktu sa zakonom? Koje programe primjenjuju? U kojim javnim preduzećima i na koji se način primjenjuju alternativne mjere kao rad u korist lokalne zajednice?

Literatura

  • Berger, L., Slack, K., Waldfogel, J., Bruch, S. (2010), „Caseworker-Perceived Caregiver Substance Abuse and Child Protective Services Outcomes”, Child Maltreatment, August 2010; vol. 15, 3: pp. 199-210.
  • Budimlić, M., Datzer, D. i Muratbegović, E. i sur (2010). „Izvršenje alternativnih mjera za maloljetnike: pravni, institucionalni i praktični problemi”, Sarajevo: Centar za istraživanje politike suprotstavljanja kriminalitetu, Sarajevo.
  • Cigler, S. (1992), „Načelo legaliteta i oportuniteta krivičnog gonjenja“, (magistarski rad), Pravni fakultet, Novi Sad.
  • Jones, L., Cross, T., Walsh, W., Simone, M. (2005), „Criminal Investigations of Child Abuse”: The Research Behind „Best Practices Trauma, Violence, & Abuse”, July 2005; vol. 6, 3: pp. 254-268.
  • Lazin, Đ. (2008) Pravni fakultet u Beogradu, Princip oportuniteta u pokretanju krivičnog postupka prema maloljetnicima“, Međunarodni naučni skup „Krivičnopravna pitanja maloljetničke delikvencije“, Beograd.
  • Muratbegović, E. (2014), „Analiza usklađenosti zakonodavstva o maloljetničkom prestupništvu u Bosni i Hercegovini sa međunarodnim standardima (primjena alternativnih mjera u okviru postojećeg zakonskog okvira o maloljetnicima u odnosu na međunarodne standarde i praksu)”, Save the Children International Sarajevo.
  • Muratbegović, E. (2011), „Aplikacija alternativnih mjera za maloljetnike”, Centar za istraživanje politika suprostavljanju kriminalitetu (CPRC) – Sarajevo.
  • „Uredba o primjeni odgojnih preporuka prema maloljetnicima”, (Službene novine Federacije BIH, 11/15).
  • Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u FBiH, (Službene novine Federacije BIH, 07/14).
  • Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u Republici Srpskoj („Sl.glasnik RS” br.13/10,61/13).
  • Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u Brčko Distriktu BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH”, broj 44/11).
  • „Zbirka odabranih preporuka Savjeta Evrope“, Savjet Evrope, Beograd , 2004. god; str.9-20.

Biljške:

  • U skladu sa principom legaliteta krivičnog gonjenja tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako zakonom nije drugačije propisano. Izuzetak od ovog principa je načelo oportuniteta krivičnog gonjenja u postupku prema maloljetnicima koje tužiocu za maloljetnike daje pravo da ne preduzme krivično gonjenje, iako su ispunjeni stvarni i pravni razlozi za gonjenje. Prema ovom načelu, tužilac prvo cijeni postojanje stvarnih i pravnih razloga za pokretanje postupka pa tek onda cjelishodnost krivičnog gonjenja. Princip oportuniteta ne daje pravo tužiocu da proizvoljno odlučuje da li će preduzeti krivično gonjenje. U donošenju odluke o ne preduzimanju krivičnog gonjenja treba da se uzimaju u obzir razlozi cjelishodnosti sa aspekta javnog interesa. U svakom konkretnom slučaju tužilac treba da procjenjuje da li je u javnom interesu da se učinilac goni ili ne.
  • Restorativna pravda, proces u kome sva lica koja su neposredno i posredno vezana za krivično djelo, zajedno, kroz dijalog, medijaciju, međusobno povjerenje i razumijevanje, pokušavaju da prevaziđu posljedice koje su nastupile izvršenjem krivičnog djela. Restorativna pravda, dakle, podrazumijeva bavljenje uzrocima i pokušaj ponovnog uspostavljanja stanja i odnosa narušenih krivičnim djelom primjenom različith metoda – mirenja, posredovanjem, restitucijom, izvinjenjem itd.
  • U sudovima prvog stepena postoji odjeljenje za maloljetnike koje se sastoji od jednog ili više sudija za maloljetnike i jednog ili više stručnih savjetnika. U sudovima prvog i drugog stepena u BIH postoji vijeće za maloljetnike sastavljeno od trojice sudija (vanraspravno vijeće). U prvom stepenu za krivična djela učinjena u vrijeme maloljetstva, bez obzira na propisanu kaznu, sudi sudija kao pojedinac. Kada sudi u drugom stepenu, vijeće za maloljetnike drugostepenog suda sastavljeno je od trojice sudija određenih rasporedom poslova u tom sudu i koji imaju posebna znanja iz oblasti prava djeteta i prestupništva mladih. Vijeće sastavljeno od trojice sudija koji imaju posebna znanja odlučuje o žalbama protiv odluka „Sastav vijeća za maloljetnike”, po pravilu, čine sudije koji nisu istog spola.
Advertisements