U ovom tekstu se problematizuju medijske priče o djeci koja žive u siromaštvu, a koje su veoma često patetične i stereotipne. U tim pričama novinari rijetko otvaraju pitanje: Šta je korijen siromaštva? Da li su roditelji, socijalne službe… i ostali članovi društva uradili sve kako bi djeci obezbijedili dostojanstven život? Ova pitanja ostaju bez odgovora, ukoliko se priča se svodi na „socijalu“, što je ključna greška u pristupu – jer svako dijete ima PRAVO na uslove za normalan život, a roditelji i zajednica su DUŽNI da mu to obezbijede. Kada se priči pristupi na ovakav način, uz uvažavanje prava djeteta na privatnost, novinar/ka je na dobrom putu da kreira društveno odgovoran medijski sadržaj. Neophodna je i empatija (autor/ka treba da zamisli da je juna/kinja priče njegovo/njeno dijete ili mlađi brat), te svijest o tome šta je svrha priče. Priča neće ugroziti dostojanstvo djeteta, ukoliko se istaknu njegova dostignuća, uprkos siromaštvu.

Ključne riječi: dječija prava, empatija, dekonstrukcija stereotipa, dostignuća, siromaštvo, dostojanstvo

Kome i čemu služi priča o gladnoj „uplakanoj djevojčici”?

„Djeca jedno drugom do uha, a nemaju ni kuće ni kruha”, „Moja djeca nikada nisu spavala u krevetu”, „Djeca su mi gladna i promrzla, pomozite mi”…. neki su od naslova tekstova iz 2015. godine, priča o djeci u BiH koja žive u ekstremnom siromaštvu (Prametar za UNICEF, 2015 : 8). Mada, ovakvi naslovi neosporno privlače pažnju javnosti, što jeste jedan od legitimnih ciljeva novinarske prakse, pitanje je šta se njima, ustvari, postiže.

Stereotipne, nerijetko i patetične priče o jadnoj siromašnoj djeci, koje neodoljivo podsjećaju na kič goblene tipa „uplakana djevojčica”, osim što mogu podstaći na humantarnu akciju za prikupljanje milostinje, ustvari, zamagljuju suštinu, tabloidiziraju ozbiljan društveni problem i odvlače pažnju publike ka sferi samilosti.

Prema podacima UNICEF-a (Brukauf, 2014 : 8) stopa apsolutnog siromaštva djece u BiH je veća od 30 odsto, što znači da svako treće dijete u BiH živi u siromaštvu. Prema podacima UNDP-a, u nekim društvenim grupama (Romi) siromaštvo je prisutno u životu čak 80 odsto djece u BiH (UNDP, 2015). Možemo li svima njima pomoći pričama fokusiranim isključivo na pojedinačne sudbine? S druge strane, treba imati na umu da su siromašna djeca jedna od medijski najvidljivijih ugroženih društvenih grupa u BiH. Tako su, samo u prvih pet mjeseci 2015. godine u najznačajnijim medijima u BiH objavljene 453 priče o ovoj kategoriji djece (Parmetar za UNICEF, 2015 : 1 – 2), što svjedoči da je javnost svakodnevno, posredstvom medija, suočena sa ovim problemom. Sa stanovišta društvene odgovornosti medija/novinara, dakle, nije problem vidljivost, nego stereotipno i nedovoljno temeljito izvještavanje, koje ne dekonstruiše siromaštvo, pa samim tim ne može u odgovarajućoj mjeri i na pravi način podstaći društvenu akciju za njegovo prevazilaženje (Dardić i Milojević, 2010).

Problem je što u većini priča nije podvučeno da se ne radi o „socijali”, nego o kršenju temeljnih PRAVA djece (Konvencija, 1989, član 27) na normalne uslove života neophodne za neometan razvoj. Prema Konvenciji o pravima djeteta i zakonima BiH, odrasli, a prije svega roditelji, a potom i država/ zajednica, DUŽNI su da djeci obezbijede odrastanje u takvim uslovima.

Društveni problem kroz priču jednog djeteta

Kako kreirati društveno relevantnu i uticajnu priču sa ovakvom porukom? Prije svega, takva priča mora da bude privlačna / zanimljiva širokoj publici, jer ukoliko priča nije čitana/ gledana, ona je medijski irelevantna i ne može imati nikakav uticaj. Dakle, životna priča o konkretnom djetetu / porodici je neophodna, jer nikada statistički podaci ili članovi zakona ne mogu biti toliko uvjerljivi kao priča iz stvarnog života. Međutim, autor/ka ne smije ostati na tom nivou pojavnosti, mora zagrebati ispod površine i istražiti korijene siromaštva. Cilj društveno odgovornog novinara/ke nije da (samo) rasplače publiku, nego da pokuša da je natjera na razmišljanje i društvenu akciju u cilju promjena. Razlika između „tople ljudske priče” bez društvenog konteksta i ozbiljne priče o dječijem siromaštvu, je analogna razlici između ljubavne priče u nekoj jeftinoj telenoveli i Tolstojeve „Ane Karenjiine”.

Zašto djeca nemaju „ni kuće ni kruha”? Da li je problem nezaposlenost? Ili bolest? Možda neodgovorno roditeljstvo, podstaknuto srceparajućom „politikom” borbe protiv „bijele kuge” i vještački potpomognuto odgovarajućim medijskim kampanjama? Da li je u pitanju diskriminacija prema manjinskim grupama, neobrazovanost, nasilje u porodici? Zapostavljanje djece sa smetnjama u razvoju? Možda je problem u nepostojanju alimentacionog fonda i tolerisanju neodgovornog i protivzakonitog ponašanja roditelja koji, nakon razvoda, ne vode računa o svojoj djeci? Uz ovakvu dekonstrukciju bilo bi poželjno „toplu ljudsku priču” poopštiti, dovođenjem u vezu sudbine našeg malog junaka/junakinje sa relevantnim statističkim podacima. Na primjer: „sa sličnim problemima bori se još 20.000 porodica/ djece u BiH“. Treba, dakle, imati na umu da je priča o svakom siromašnom djetetu, priča o (barem jednom) prekršenom dječijem pravu i priča o (barem jednom) ozbiljnom društvenom problemu, koji vapi za rješenjem. Zadatak društveno-odgovornog novinara/ke je da kroz svaku priču o siromašnom djetetu osvijetli barem jedan društveni problem.

Zašto djeca bježe od kamere?

Etičko i deontološko pitanje imaju li novinari/ke pravo da, zarad „dobre priče”, čak i kada je ona društveno odgovorna i usmjerena ka dobrobiti zajednice, pa i djece u zajednici, (zlo) upotrijebiti djecu – junake naše priče? Odgovor je NE. Ne postoji ta priča koja je vrijedna patnje njenih aktera, a kamoli dovođenja već ionako obespravljenog djeteta u situaciju da bude osramoćeno među vršnjacima ili čak izloženo nasilju. Zašto djeca koja žive u siromaštvu bježe od kamere? Zato što je siromaštvo u našem društvu, iako široko rasprostranjeno, sramotno, jer su kao društveni uzori nametnuti tajkuni, starlete, bogati kriminalci, korumpirani političari… I mi, medijski poslenici, smo saučesnici u kreiranju takvog društva hipokrizije, pa nemamo pravo da se „žalimo” što djeca „za čiju se dobrobit borimo”, eto, nisu „kooperativna”. Uostalom, baveći se ovom profesijom, novinari/ke i urednici/ce preuzeli/ e su obavezu (Kodeks, 2016, član 11 stav 3) da štite dostojanstvo i integritet djeteta i njegovo pravo na privatnost. Osim što ne smiju intervjuisati, fotografisati ili snimati dijete bez pristanka njegovih roditelja, oni/e to ne smiju činiti ni kada roditelji daju pristanak, pa čak ni kada tjeraju dijete „pred kameru”, ukoliko, kao profesionalci, procijene da bi ono zbog medijskog istupa moglo biti ugroženo.

Ključ za razumjeti ovakve situacije jeste empatija i razumijevanje. Neophodno je poštovati male sagovornike i njihovo dostojanstvo.

Jedna od mogućnosti u kreiranju priče u kojoj djeca ne žele biti izložena, jeste da ih novinar/ ka „izostavi” iz priče, ili da njihovu stranu priče „prepriča” kroz kazivanja drugih aktera, budno motreći da ne otkrije posredno njihov identitet. U pravilu, priče o siromaštvu pojedine djece/ porodica, ne iniciraju djeca, nego njihovi roditelji ili staratelji, pokušavajući da, uz posredstvo medija, riješe svoj problem. U takvim slučajevima roditelji treba da preuzmu i teret odgovornosti, ne prevaljujući je na leđa svoje djece.

Dobri primjeri iz medijske prakse

Pozitivan primjer za takvu priču je tekst mlade koleginice Tanje Vukomanović (Vukomanović, 2016) o samohranoj majci šestero djece iz Banjaluke, koja žive u ekstremnom siromaštvu. Cijelu priču pripovijeda majka, imena djece se ne pominju, a fotografisana su samo najmlađa djeca (široki plan), za koju je procijenjeno da neće biti izložena vršnjačkoj stigmatizaciji. Uprkos tome što u priči nema „uplakanih gladnih mališana”, tekst je izazvao veliku pažnju, podstakao humanitarnu akciju i ponovo aktuelizovao priču o (nepostojećem) alimentacionom fondu.

Interesantno je, također, da je najviše pažnje u ovoj priči pobudio segment o jednom od sinova te porodice, koji želi da upiše Poljoprivednu školu, ali to ne može, jer je ta škola daleko, a majka mu ne može platiti prevoz: dvije mjesečne karte za dvije autobuske linije do škole za nju su nedostižan luksuz! Iako, ime dječaka nije ni pomenuto, javio se donator spreman da mu do kraja školovanja plaća prevoz, a ono što je još bitnije, otvorena je i debata o preskupom i neadekvatnom javnom gradskom prevozu u Banjaluci.

Šta je pažnju publike privuklo baš na ovaj segment priče? To je dječije dostignuće, njegova želja da se školuje i posvećenost školi, jer za razliku od mnogih njegovih vršnjaka, on zna u koju školu želi i šta hoće da bude kada poraste. Isticanje dostignuća djece, uprkos siromaštvu kojim je opterećeno njihovo djetinjstvo, odličan je alat da se podstakne zanimanje i empatija publike, ali i da se pruži podrška toj djeci i oda im se priznanje. Uz to, priča u kojoj su vrijednosti djece i njihova dostignuća u prvom planu, biće originalnija, humanija, narušiće stereotip o siromašnoj djeci kao gubitnicima u startu i podstaći publiku na razmišljanje i preispitivanje uvriježenih stavova o „sirotinji”.

Pri tome, ta dostignuća, vrijedna pažnje i isticanja, ne moraju biti „olimpijska“. Ne mora siromašno dijete biti vunderkind, da bi zaslužilo naše poštovanje. Dovoljno je istaći da je vrlodobar đak, iako u školu ide (ne svojom krivicom, to je odgovornost odraslih) gladno i loše obuveno. Da ne izostaje sa nastave, iako do škole pješači kilometrima, da pomaže u seoskom domaćinstvu, hrani stoku i radi na njivi, da lijepo crta, govori engleski, služi se internetom (iako nema svoj računar), igra fudbal u školskom timu, volontira u Crvenom Krstu… Kroz to se, posredno, ističe i odgovornost roditelja, koji uprkos siromaštvu, ne zanemaruju vaspitanje svoje djece.

Kada se priča ovako postavi, čak i ukoliko se otkrije identitet djeteta, mnogo je manja vjerovatnoća da će ono biti stigmatizavano u vršnjačkoj grupi, jer ga ne predstavljamo kao prezrenog siromaška, nego kao divljenja vrijednog dječaka / djevojčicu, kome / kojoj ni siromaštvo nije prepreka da bude dobar đak, sportista, volonter… da slijedi svoje snove. Pa čak i ukoliko mu se u školi ipak narugaju, mi ovakvim pristupom dijete osnažujemo da se bori za sebe, dajemo mu nadu i podstičemo samopoštovanje i samopouzdanje.

Interesantna je, u ovom kontekstu, priča kolege Almira Panjete (Panjeta, 2014) o djevojčici iz izbjegličkog naselja kod Živinica, superodlikašici aktivnoj u školskom horu i sekciji za hortikulturu. Nijednom rječju Panjeta ne pominje siromaštvo, iako je iz koneksta priče kristalno jasno u kakvoj je situaciji ova djevojčica, odrasla u kolektivnom centru, njen brat i nezaposleni roditelji, koji su joj, ipak, kupili laptop i obezbijedili internet da bi mogla da uči. Ovo je jasan primjer kako se o djeci u siromaštvu može pisati s puno poštovanja i bez stigmatizacije.

Naučene lekcije

Na kraju, nekoliko preporuka za odgovorno i empatično izvještavanje o djeci u siromaštvu:

  • poštovati sagovornike, naročito ako su djeca;
  • ne tjerati dijete, pogotovo ako je siromašno, ili na drugi način ranjivo, da se javno eksponira, čak i ako njegovi roditelji to traže od njega, ako to ne želi, ili uz procjenu da bi moglo biti izloženo stigmatizaciji ili nasilju;
  • istaći dostignuća djeteta uprkos siromaštvu;
  • prije pisanja prve rečenice, zamisliti da je dijete iz priče neko blizak, dijete ili brat/ sestra;
  • njegovati svoju „unutrašnju vaservagu“ – profesionalni i ljudski osjećaj koji će poslužiti kao brzi test javnog interesa i najboljeg interesa djeteta;
  • ako „vaservaga“ pokaže nelagodu ili nedoumicu, pitati za savjet profesionalce u čiji sud i dobre namjere se vjeruje;
  • kroz svaku priču o siromašnom djetetu nastojati osvijetliti (bar jedan) društveni problem – korijen siromaštva;
  • nastojati da se publika ne (samo) rasplače, nego da ih priča podstakne na razmišljanje i akciju u cilju rješavanja društvenog problema koji dovodi do siromaštva;
  • čitati (zakone, konvencije, studije, istraživanja, tekstove drugih novinara/ki), razmišljati i preispitivati – i sebe i druge.

Istraživačka pitanja

  1. Ispitati – da li je dječije siromaštvo u Bosni i Hercegovini vijest?
  2. Pročitati tekstove koji su navedeni kao primjeri dobre prakse i prodiskutovati sa kolegama!

Literatura

  • Brukauf, Z., UNICEF, 2014, Dječije siromaštvo i uskraćenost u Bosni i Hercegovini, pristup 28. 9. 2016.
  • Dardić D. i Milojević M. 2010, „Priručnik za izvještavanje o marginalizovanim grupama”, Banjaluka, Hesinški parlement građana Banjaluka
  • Kodeks za štampu i onlajn medije, 2016, Vijeće za štampu u BiH, pristup 28. 9. 2016.
  • Konvencija o pravima djeteta (1989) -Generalna skupština Ujedinjenih nacija
  • Panjeta, A., 2014, Odlikašica iz izbjegličkog naselja: Šemsin san je da bude učiteljica i podučava malu djecu pristup 30. 9. 2016.
  • „Parametar“ za UNICEF, 2015, ANALIZA MEDIJSKIH OBJAVA – Siromaštvo djece – rad predstavljen na Interaktivnoj radionici „Dječije siromaštvo i mediji“, Konjic, 15. i 16. juna 2015.
  • UNDP u BiH, 2015, Iskorijeniti ekstremno siromaštvo i glad, pristup 28.9.2016.
  • Vukomanović, T., 2016, Snovi samohrane majke sa šestoro djece – Živi od 200 KM, jedino što želi su kuća i štala, pristup 28. 9. 2016.
Advertisements