U postratnoj Bosni i Hercegovini realizovano je mnogo humanitarnih akcija za pomoć djeci, koja žive u siromaštvu ili trebaju sredstva za liječenje, bilo u zemlji ili u inostranstvu. Cilj ovog teksta nije da ukaže na njihovu brojnost nego da problematizuje etičke dileme koje se (ne) javljaju pred kreatorima medijskih sadržaja, kod pisanja ili dijeljenja informacija i učešćem u ovakvim humanitarnim akcijama. Novinari se često nađu u procjepu između profesionalizma i „uloge socijalnog radnika”, pa tako ključna pitanja koja se tiču humanitarnih akcija ostave po strani. Odsustvo novinarske etike sve češće dovodi do kršenja prava na privatnost kod djece jer se publikuju povjerljive i osjetljive informacije lične prirode.

Ključne riječi: Humanitarne akcije, etičke dileme, dostojanstvo

Mediji kao socijalne institucije

Istraživanje u novinarstvu se razlikuje od istraživanja u društvenim naukama, prvenstveno svojom svrhom. Cilj istraživačkog novinarstva jeste da istraži neki fenomen, pojavu koja je aktuelna i društveno zanimljiva i da pri tome obavijesti javnost, dok naučna istraživanja mogu biti dugoročna i zahtijevaju određenu distancu.

U tom svjetlu, ovaj tekst neće biti sistematična prezentacija informacija o broju humanitarnih

akcija, njihovim vrstama i posljedicama po bh. društvo i sistemskih rješenja, ali ima tendenciju da problematizuje popularizaciju humanitarnih akcija kako bi javnost imala bolji orjentir u odlučivanju u društvenoj zajednici.

Prvo je pitanje zašto su za medije humanitarne akcije interesantan povod za novinarskupriču, a posebno kada su djeca u fokusu njihove pažnje. Prema mišljenju sociologa Ivana Šijakovića, potreba za humanitarnom akcijom u našem društvu ima nekakvu senzacionalističku, problematičnu, neočekivanu i intrigantnu pozadinu. Prema prirodi stvari, kako on objašnjava, riječ je o sadržajima koji su zanimljivi medijima jer pobuđuju saosjećanje i solidarnost kod građana. Brojnost takvih tema u bh. medijima ukazuje da su interesantne za čitaoce, gledaoce i internet portale. Zbog niskog nivoa socijalne zaštite i socijalne prevencije u našem društvu, novinari se stavljaju u funkciju „socijalnog radnika” pa se tu otvara prostor za radoznale i one koji ne žele (ili ne mogu) da se bave ozbiljnim, analitičkim, istraživačkim i sadržajnim novinarstvom (Šijaković, 2016). Dio medijskih kuća pokreće humanitarne akcije ponekad radi vlastite promocije s ciljem da se nametnu građanima kao neko ko ima više humanog u sebi, nego oni kojima bi to trebalo da bude profesionalni i radni zadatak. Nerijetko, humanitarna akcija o kojoj izvještava, novinara učini poznatim kod šireg kruga građana, nego što je ukupna korist od te akcije (Šijaković, 2016).

Ovakav stav navodi na razmišljanje o važnosti etičke dimenzije istraživačkog novinarstva i  pitanje zašto se humanitarnim akcijama ne pristupa na ozbiljniji i odgovorniji način. Javnost ima prava da zna i da li je novac prikupljen od humanitarne akcije uistinu došao do djece ili nekog drugog korisnika te vodi li se računa o tome kako se ta djeca suočavaju i sa bolešću i sa nenadanom povećanom pažnjom javnosti.

„Trebamo biti tamo gdje se krše prava djece, ali novinari ne smiju preuzimati ulogu socijalnog radnika. Mi smo profesionalci među djecom“, mišljenja je jedna od dobitnica nagrade UNICEF-a 2015. godine, novinarka Radija Slobodne Evrope Maja Nikolić. „To što neke medijske kuće preferiraju humanitarni program, to je zato jer i sami vide neku korist, marketinšku ili kako bi podigli gledanost.“ (Nikolić, 2016).

No, nekada se dogode i obrnuti procesi, pa komercijalna dobit ode u ruke građana koji su spremi na sve, pa i na zloupotrebu vlastite djece. Primjera radi, za jednog dječaka iz Kiseljaka koji je navodno trebao novac za liječenje u inostranstvu, pomoć su prikupljali svi, od anonimnih građana do javnih ličnosti. Međutim, ispostavilo se da je njegov otac manipulisao javnošću i humanim ljudima. Majka će se u jednom mediju ograditi od svega, potvrdivši da je sa sinom u Ukrajini (www.nezavisne.com). Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH nije zaprimio zahtjev koji se tiče odobrenja za liječenje u inostranstvu, refundaciju troškova, određene vrste pomoći, niti bilo koji drugi zahtjev vezan za dječaka. Štaviše, dječak nije ni bio, kako je navođeno u medijima, u Kijevu u vještački indukovanoj komi, niti je trebao novac za transplantaciju gušterače.

Uloga fondova solidarnosti

U zdravstvu je bezbroj tema za kreatore medijskih sadržaja, upravo zbog onih kojima različite institucije trebaju pružiti socijalnu i svaku drugu zaštitu te zbog toga što su to institucije sa resursima koje pune oni koji su su poreski obveznici. Primjera radi, Fond zdravstvenog osiguranja RS-a, u prosjeku godišnje izdvoji milion KM za liječenje pacijenata u inostranstvu. U 2015. godini, taj iznos je bio oko 1,1 milion KM, što je, duplo više nego u 2013. godini. Da je zapažen trend rasta potreba, pokazala je i 2014. godina, kada je iz istog izvora plasirano milion konvertibilnih maraka za liječenje 71 osiguranika u Austriji, Italiji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Turskoj…

Uglavnom se u inostranstvo osiguranici upućuju zbog transplantacije: srca, jetre, bubrega, zahvata na srcu zbog urođenih srčanih mana, a prije dvije godine je u Londonu finansirana i rekonstruktivna plastična operacija jednom dječaku.

Takođe, prema zvaničnim podacima ove ustanove, Upravni odbor (UO) je 2009. godine pokrenuo inicijativu da se na nivou RS formira poseban fond solidarnosti iz kojeg bi se finansirala liječenja koja Fond nije u mogućnosti u potpunosti da pokrije. Novac iz ovog fonda trebalo bi da se koristi, između ostalog, za finansiranje dijela troškova liječenja u inostranstvu mimo procenta koji plaća Fond zdravstvenog osiguranja, finansiranje lijekova za teške hronične i rijetke bolesti, finansiranje liječenja neosiguranog stanovništva, posebno djece od 15 do 18 godina. Osnovni izvori finansiranja ovog fonda, koji bi trebalo osnovati pri nekoj od institucija u RS, trebalo bi da budu dobrovoljni prilozi građana (humanitarne akcije, stalni humanitarni telefonski broj i sl). Iako je njegovo formiranje najavljeno još prije dvije godine, to se nije desilo, uprkos podacima koji govore da za takvu institucionalizaciju postoji hronična potreba.

Tog su stava i u udruženjima koja organizuju humanitarne akcije za pomoć djeci. Udruženje „Iskra života” uglavnom organizuje akcije za pomoć oboljelima, iako je bilo primjera gdje su pomagali siromašnima u stvaranju osnovnih egzistencijalnih uslova. Najčešće su to u pitanju bolesti koje zahtijevaju transplataciju organa, koštane srži, matičnih ćelija. U dvije trećine slučajeva operacije su uspjele spasiti život. Najmanje je uspjeha kod transplatacija koštane srži u vezi s malignim bolestima, a najuspješnije su transplatacije bubrega, gušterače, srca, jetre. (Latinović, 2016). Prema riječima predsjednika ovog Udruženja, Saše Latinovića sistemska rješenja su bolje riješena u Hrvatskoj i Srbiji.

Nepostojanje transparentnog i pouzdanog sistema za prikupljanje i dodjelu dodatnih sredstava u vidu humanitarne pomoći, kroz fondove solidarnosti, otvara se prostor za najteže malverzacije.

Humanitarne akcije pokreću i vode i drugi različiti subjekti – kompanije i pojedinci, iako priroda humanitarnih akcija nije jedinstvena, već je izuzetno kompleksna.

Odvijaju se svakodnevno i na različitim mjestima: formiranjem kratkih humanitarnih telefonskih brojeva, apelima koji se upućuju medijima ili ostavljaju na stambenim i javnim površinama, sakupljanjem priloga u apotekama, prodavnicama, školama, fakultetima, na ulicama, ili organizovanjem humanitarnih sadržaja (predstava, koncerata, sportskih aktivnosti).

Oprez prilikom izvještavanja: da li cilj opravdava sredstvo?

Publikovanje povjerljivih ili osjetljivih informacija lične prirode, ugrožavanje digniteta,  uskraćivanje prava na privatnost, pitanje dostojanstva bolesti, sve su to stavke koje impliciraju psihološke efekte ili posljedice po dijete koje je u centru medijskog spektakla, pokrenutog radi prikupljanja pomoći. Prema mišljenju Ane Kotur, aktivistice za ljudska prava u BiH i dobitnice UN-ove nagrade za aktivizam na polju prava osoba sa invaliditetom, prilikom izvještavanja o humanitarnim akcijama često dolazi do ugrožavanja privatnosti djeteta.

„Recimo da dijete za deset godina može poželjeti da niko ne zna stanje koje je prevazišlo, odnosno da je to poznato određenom krugu ljudi. Vrlo je diskutabilno da li objavljivanje imena djeteta prevazilazi dobro koje se ostvaruje, odnosno da li je to korisno, bezbjedno po dijete, šta ako ono dolazi iz sredina koje su problematične…” (Kotur, 2016).

Naučene lekcije

  • Kako bi se sačuvao dignitet profesije i uloge izvještača, novinara, istraživača, važno je slijediti etičke kodekse i principe koji štite i prava djece i ranjivih, te promovišu i doprinose izgradnji boljeg društva.
  • Pravo na privatnost djeteta u posebno ranjivoj situaciji, kao što je bolest, kreatori medijskog sadržaja treba da zaštite, posebno imajući u vidu dugoročne efekte.
  • U odgovoru na najvažnija novinarska pitanja, neophodno je otići i korak dalje i pozabaviti se uzrocima situacije, sa distancom od isključivo ličnog doživljaja konrektne životne priče pojedinca.
  • Spektakularizacija nije cilj profesionalca i on će joj se odupirati snagom argumenata. Novinari profesionalci se u svom radu bave ljudskim pravima. Izvještavanje o ranjivim grupama, jeste izvještavanje o pravima, tačnije najčešće o njihovom kršenju. Jer to ove kategorije i ostavlja na margini ili ih stavlja u poziciju od sporednog značaja.
  • U želji da profesionalno odgovore, novinari se zalažu za tačnu informaciju na koju javnost ima prava, odnosno koja je od šireg društvenog značaja. Zbog toga profesionalni pristup u fokus treba da stavi upravo problem koji marginalizuje (krši prava), štiteći integritet djeteta i izbjegavajući dodatnu medijsku marginalizaciju, stigmatizaciju, pa i potencijalnu politizaciju.

Istraživačka pitanja

  1. Istražiti postojanje, funkcionisanje i koordinaciju fondova u sistemu zadravstvene i socijalne zaštite na različitim nivoima u BiH.
  2. Istražiti kakvi su kriteriji za dodjelu sredstava i način ostvarivanja prava zdravstvene i socijalne zaštite u slučaju potrebe, na različitim nivoima u BiH.
  3. Na osnovu teksta Mali Vuk iz Prijedora Veliki Borac, razmisliti o novinarskom pristupu ovoj temi (Koje su prepreke s kojima se susreću djeca koja boluju od rijetkih bolesti).
  4. Na osnovu teksta Lakše do medalje, nego do stipendije, razmisliti o novinarskom pristupu koji se bavi problemom koji marginalizuje ranjivu kategoriju, štiteći identitet i prava djeteta,.
  5. Na osnovu teksta Milenko ostao bez Sakiba, razmisliti o povodu, cilju i efektima teksta (analizirati kršenje prava djeteta).

Literatura

  • Intervju sa Anom Kotur, razgovor vodila Vanja Stevanović, 2016; Banja Luka.
  • Intervju sa Ivanom Šijakovićem, razgovor vodila Vanja Stevanović, 2016; Banja Luka.
  • Intervju sa Majom Nikolić, razgovor vodila Vanja Stevanović, 2016.; Banja Luka.
  • Intervju sa Sašom Latinovićem, razgovor vodila Vanja Stevanović, 2016; Banja Luka.
  • Podaci Fonda zdravstvenog osiguranja
Advertisements