Novinari su suočeni sa brojnim etičkim i profesionalnim dilemama kada pišu o djeci bez roditeljskog staranja. Osim obavezujućih visokih profesionalnih standarda kojima mediji zadobijaju rejting, povjerenje i poštovanje publike, novinarska etika uključuje i princip „ograničavanje štete” što se posebno odnosi na identitet djeteta i povjerljivost informacija. Nedovoljno se vodi računa o tome koja je to moguća i stvarna šteta od medijskog izvještavanja ako se zanemari vulnerabilnost ove grupe, posebnosti razvoja, obilježja grupe kojoj pripada i uzrast djeteta. Tekst daje kratak pregled konteksta i stanja u BiH te podsjeća na ulogu medija kao društvenog korektiva uvažavajući principe najboljeg interesa djeteta i ističe kako ovu djecu učiniti vidljivijom u društvu a zaštiti ih od bilo kakvog oblika medijske zloupotrebe.

Ključne riječi: djeca bez roditeljskog staranja, mediji, deinstitucionalizacija, ograničavanje štete

Djeca bez roditeljskog staranja u Bosni i Hercegovini

Prema podacima UNICEF-ove studije Djeca mlađa od tri godine u formalnoj skrbi u zemljama Istočne Evrope i Centralne Azije: analiza situacije u regionu zasnovana na pravima (u daljem tekstu analiza situacije) koja, između ostalih zemalja, opisuje i stanje u BiH, raste broj djece smještene u socijalne ustanove i taj zabrinjavajući trend posebno je izražen u periodu od 2000. do 2009. godine kada je povećan za 65%. Deinstitucionalizacija kao paradigma reforme socijalne zaštite ne pokazuje rezultate. Prema istom izvoru (UNICEF, 2012) procjenjuje se da je u 2010. godini u Bosni i Hercegovini 16% djece mlađe od tri godine starosti u ukupnoj populaciji djece u sistemu institucionalne brige, po čemu je BiH druga najlošija u regionu, poslije Bugarske. Također, broj djece sa poteškoćama u razvoju u institucionalnom smještaju je u stalnom porastu. Na osnovu UNICEF-ove baze podataka TransMONEE (1) koji prati i analizira položaj djece u tranzicijskim zemljama za 2010. godinudjeca sa poteškoćama čine 67,3% ukupnog broja djece u institucionalnom smještaju.

Analiza domaćih prilika, prema podacima nevladine organizacije Hope and Homes for Children i UNICEF-a, ukazuje da su za djecu u BiH koja još uvijek borave u rezidencijalnim ustanovama domskog tipa, životne šanse u startu umanjene u poređenju sa djecom koja odrastaju u porodičnom okruženju. Broj domova za djecu, koji se razlikuju u određenim aspektima od prijeratnih, se udvostručio. Tako u Federaciji BiH postoji 12 ustanova za djecu bez roditeljskog staranja i 10 institucija koje smještaju „druge kategorije” djece, među kojima u malom broju ima i djece bez roditeljskog staranja. U Republici Srpskoj početkom 2014. godine postoji jedna javna ustanova za zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja (Rada Vranješević), a u Brčko Distriktu nema rezidencijalih ustanova za djecu (djeca iz Brčko Distrikta najčešće su smještena u institucijama Federacije BiH i Republike Srpske). I pored vidnog napretka u samoj infrastrukturi, edukaciji i brizi o djeci ona uglavnom u ovim institucijama ostanu „zatočenici” ukoliko im se do pete godine ne nađe alternativni smještaj, kada obično slabi interes za usvajanje i ukoliko se dijete ne vrati u biološku porodicu ono u principu samo iz jedne ustanove pređe u drugu. U pogledu usvojenja gornja granica usvojenja za djecu u Republici srpskoj je „ustanovljena“ na pet godina, a u Federaciji BiH ova granica je deset godina (Porodični zakon Republike Srpske, 2008; Porodični zakon FBiH 2004).

Suprotno očekivanjima da su u bh. institucijama smještena tzv. „siročad” koja su ostala bez roditelja tokom rata od 1992. – 1995., u tim ustanovama u poslijeratnom periodu, uglavnom žive djeca koja imaju biološke roditelje ali koji su privremeno ili trajno spriječeni u vršenju roditeljske dužnosti.

Kako se ističe u referentnoj UNICEF-ovoj studiji (UNICEF, 2010) u većini takvih slučajeva, djeci lišenoj roditeljskog staranja, koja još uvijek imaju jednog ili oba živa roditelja, ne pruža se nikakva podrška – kao što su sistemi socijalne zaštite – kako bi se spriječilo razdvajanje od porodice. Najveću odgovornost u ovom procesu imaju centri za socijalni rad koji su organi starateljstva za ovu kategoriju djece. Na prostoru Bosne i Hercegovine djeluje 117 centara za socijalni rad (72 u Federaciji BiH i 45 u Republici Srpskoj) ali rad i usluge centara za socijalni rad, kao i metodologija evidencije broja djece bez roditeljskog staranja nisu standardizovani (2). Samim tim teško je doći do niza važnih pokazatelja koji opisuju stanje u kojima odrastaju djeca lišena roditeljskog staranja.

Usaglašena i standardizovana terminologija je osnovni preduslov da svi uključeni a posebno novinari koji se susreću sa ovom temom znaju o kojoj djeci je riječ. S tim u vezi, vežno je podsjetiti se da je Generalna skupština Ujedinjenih Nacija 2009. godine usvojila dokument Smjernice za alternativno staranje o djeci (United Nations, 2009). To je praktičan instrument za podršku primjeni Konvencije, koji se odnose na zaštitu i dobrobit djece bez roditeljskog staranja i djece koja su izložena riziku da ostanu bez roditeljske zaštite. U Smjernicama se daje generička definicija „ko su djeca bez roditeljskog staranja?” gdje se tim nazivom označavaju „sva djeca koja ne žive sa najmanje jednim od svojih roditelja, nezavisno od razloga i okolnosti“, (United Nations, 2009 : tačka 28.a). Proširujući ovu definiciju prema Zakonu o socijalnoj zaštiti Republike Srpske, korisnik socijalne zaštite je dijete bez roditeljskog staranja „dijete koje nema roditelje, koje je napušteno od roditelja, čiji roditelji nisu u mogućnosti da mu pruže potpuno staranje zato što su ograničeni u vršenju roditeljskog prava ili su lišeni tog prava“, zatim dijete „čiji roditelji zbog bolesti ili smrti jednog roditelja, nesređenih porodičnih odnosa, materijalnih ili drugih razloga nisu u mogućnosti da mu obezbijede uslove za pravilno vaspitanje, fizički i psihički razvoj“, kao i „…nebriga i nezadovoljavanje osnovnih životnih potreba, što ga ozbiljno sputava da uživa u svojim pravima i slobodama“. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom Federacije BiH i Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine relativno slično definišu djecu kojoj je potrebno alternativno staranje.

Višegodišnja istraživanja pokazuju (UNICEF, 2010) da je institucionalizacija upravo najpogubnija za djecu u ranom periodu do tri godine, jer im „domski smještaj” ne nudi dovoljno stimulansa za normalan fizički, intelektualni i emotivni razvoj. Domovi djeci pružaju mjesto za život, ali u drugim aspektima, standardi brige nisu zadovoljavajući. Veća je vjerovatnoća da će djeca u velikim ustanovama patiti od nesposobnosti emocionalnog povezivanja sa roditeljima, te zaostajanja u razvoju i od slabijeg razvoja moždanih funkcija. Tako da, od svaka tri mjeseca boravka u ustanovi djetetov fizički razvoj zaostaje mjesec dana. Deinstitucionalizacija je stoga postala imperativ u svijetu (UN, 2009).

Postojeći zakoni u BiH poput Zakona o socijalnoj zaštiti Republike Srpske, Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom i Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine nude alternativni smještaj u proširenu porodicu koja je obično u srodničkim vezama sa djetetom ili supstitutivnu, zamjensku, hraniteljsku u kojoj će dijete imati adekvatnu brigu. Proces deinstitunacionalizacije je ipak vrlo spor, kompleksan i zahtijeva sveobuhvatnu promjenu sistema dječije zaštite, zbog čega trajne posljedice snosi oko 2000 djece koja, prema posljednjim podacima, odrastaju u ustanovama u BiH.

Naučene lekcije

  • Novinari su dužni da obezbijede da medijska praksa ne ugrožava prava djeteta.
  • Svi koji rade u novinarstvu znaju da se u životu često susreću sa pričama koje nadilaze svaku imaginaciju. Važno ih je samo kao takve predstaviti; konkretno, razumljivo, jasno kako bi izvještavanje pobudilo empatiju i prosocijalno ponašanje. Dobro ispričana priča otvara širi društveni kontekst pojave i traga za rješenjima.
  • Mediji ne treba da izvještavaju o stanju djece samo kao o događaju, već treba da kontinuirano govore o procesu koji je doveo ili još uvijek dovodi do pojave ovih događaja.
  • Novinari treba da budu svjesni svojih stavova o djeci i da u svakom trenutku znaju koja je to njihova vlastita odgovornost za svako pojedinačno dijete koje se nađe u fokusu medija. Ukoliko se novinar pozicionira prema drugoj djeci o kojoj govori kao da je riječ o njegovom djetetu ili bližem srodniku time će biti „ograničena i minimizirana šteta”. Medijski prikaz treba da bude u skladu sa poštovanjem djetetove privatnosti, njegovog identita i integriteta, njegove iskazane želje za anonimnošću, potrebe da dijete lično pristane na razgovor jer dosadašnja praksa ukazuje da pristanak roditelja/ staratelja nije uvijek dobar za dijete. Ukoliko postoji i najmanji otpor kod djeteta treba izbjeći medijsku prezentaciju i „uvlačenje” djeteta u medijski sadržaj. Principi za etičko izvještavanje o djeci koje je razvio UNICEF mogu biti orjentir za sve novinare koji žele da dostignu najviše standarde po pitanju medijskih sadržaja koji uključuju djecu. Tako se u dijelu Smjernica za intervjuisanje djece u tački 5 naglašava da je neophodno „pribavljanje pisanog odobrenje od djeteta ili staratelja za sve intervjue, snimanje, i kad je to moguće, za dokumentarne fotografije. Dozvola mora biti pribavljena i u okolnostima koje će osigurati da dijete i staratelj nisu ni na koji način prisiljeni i da oni razumiju da su dio priče koja bi mogla biti objavljena i lokalno i globalno”. Često roditelji/staratelji djece nisu svjesni posljedica koje mogu proisteći nakon objave priče, i nerijetko, vrlo snishodljivo odnose se prema novinarima. Također, u istom
  • se dokumentu insistira da se djetetu objasni svrha intervjua i predviđena namjena uvažavajući njihovu zrelost i dob. U nekim slučajevima, korištenje djetetovog identiteta, njihovog imena i/ili prepoznatljive slike je u djetetovom najboljem interesu. Ipak, kada je korišten identitet djeteta, ono uvijek mora biti zaštićeno od povreda i treba mu biti pružena podrška protiv bilo kakve stigmatizacije ili napada. Postoje i specifični slučajevi kada se identitet djeteta ne treba sakrivati tj., kada dijete želi da primijeni svoje pravo na slobodu izražavanja i pravo da se čuje njegovo mišljenje, ako je dijete dio trajnog programa aktivizma ili socijalne mobilizacije i želi da bude
  • tako predstavljeno, te kada je dijete angažovano u psihosocijalnom programu i jasno korištenje imena i identiteta je dio njihovog zdravog razvoja. Također, priče koje promoviraju porodični smještaj, koje ukazuju na ekonomsku (ne)opravdanost postojanja velikih ustanova, (ne)postojanja pratećih servisnih službi itd. mogu biti zanimljivo i vjerodostojno medijski ispričane a da identitet djeteta ne bude ugrožen i da se sačuva njegov integritet i posebnost.
  • Postojeća strateška dokumenta u BiH (3) ističu potrebu da se nastavi sa reformom sistema zaštite djece bez roditeljskog staranja, te akcentira važnost prevencije razdvajanja djece od roditelja, modernizaciju sistema i usluga socijalne zaštite i transformaciju ustanova za djecu, odnosno deinstitucionalizaciju.
  • Izvještavati o djeci koja su od rođenja ranjiva jer odrastaju bez „kišobrana” roditeljske zaštite trebalo bi biti društveno poticajno, pažljivo problemski balansirano i depatetizirano.
  • Moguća istraživačka pitanja i ideje za priče rezultat su objedinjenih preporuka iz postojećih priručnika i profesionalnog iskustva autorice teksta. Radi se o tome, da djecu bez roditeljske zaštite možemo učiniti vidljivijom u društvu a da izbjegnemo svu stereotipiju koja je postala sastavni dio ovih priča.

Istraživačka pitanja

  1. Koliko djece se nalazi pod zaštitom društva? Da li su brojke pouzdane? Da li priča pomaže da se bolje razumije način rada sistema zbrinjavanja djece? Da li je jasno kakva zakonska prava imaju djeca (i njihovi roditelji) u traženju određenih prava?
  2. Na koji način se provjerava stanje u rezidencijalnim ustanovima? Ima li fizičkog kažnjavanja ili bilo kog drugog oblika zlostavljanja djece? Na koji način se provjerava stanje u altrernativnom smještaju? Ima li fizičkog ili bilo kog oblika zlostavljanja ili zapostavljanja?
  3. Šta se radi da bi se poboljšali uslovi u instutucijama u kojima djeca žive i uče? Da li se čuje glas djece bez roditeljskog staranja u medijima? Kako i kada su prikazani?
  4. Da li su u pričama naglašene pozitivne strane kako bi se izbjeglo otuđivanje javnosti od stvarnih problema napuštene djece? Da li se izvještava o mogućnostima koje djeca u domovima imaju da se učlane u klubove i na taj način uključe u zajednicu, što može pomoći u smanjenju predrasuda i neinformiranosti?
  5. Da li su obavljeni razgovori sa osobama koje su odrasle u rezidencijalnim ustanovama? Gdje su sada? Kako je odrastanje u domovima na njih imalo uticaj? Šta oni misle na koji način se stvari mogu unaprijediti?
  6. Koliko djece je usvojeno, a koliko dato u hraniteljske porodice? Ko i kako vrši nadzor u tim porodicima? Postoji li sistem nadzora i inspekcije?
  7. Koliko mediji djeluju na učvršćivanju ili eliminiranju stereotipa o djeci bez roditeljske zaštite kao djeci sklonoj asocijalnom ili antisocijalnom ponašanju (riječ „domac“ , „siroče” itd.)? Figurativan način govora može da dovede do pogrešnog tumačenja ili da podstakne predrasude?
  8. Da li priča obilježava dijete koje može tokom odrastanja imati „štetu” što je u jednom trenutku bilo izloženo javnosti? Razmisliti šta iz priče može stigmatizirati dijete (bolest, nedostatak, detalji iz anamneze o biološkim roditeljima, nacionalno, etničko ili kulturno porijeklo, različiti oblici zlostavljanja i zanemarivanja koji mogu dovesti dijete u ponižavajući položaj ako dospiju u javnost itd.) i prosuditi i postupiti u najboljem interesu djeteta. Novinarstvo treba da govori o detaljima – ali se često oslanja na opšte stavove za koje ne postoje dokazi. Ako je pomenut status djeteta, njegovo socijalno porijeklo, da li je to važno za priču? Provjeriti činjenice prije objave. Ne graditi priču na pretpostavkama (da je neko dijete pripadnik određene etničke manjine sklonije nekom antisocijalnom ponašanju i da su „domska djeca” slična itd.).
  9. Da li trenutno u domovima za djecu bez roditeljske zaštite djeca mogu ostvarivati svoje potrebe za životom, radom i igrom? Sačuvati dostojanstvo onih o čijim iskustvima se govori, ako je moguće otkriti njihov identitet ali poštovati i želju da ostanu anonimni. Izbjegavati pretvaranje djece u slike patnje. Provjeriti sa djecom/roditeljima/ starateljima na koji način djeca žele da se o njima govori.
  10. Da li je u domovima za djecu bez roditeljske zaštite smisleno koristi prostor i organizaciju rada koja je prilagođena stvarnim potrebama djece ili je „psihološka atmosfera“ daleko od funkcionisanja jedne prosječne porodice? (Djeca u domovima uglavnom žive „školskim životom“. Odgajatelji se ponašaju kao učitelji, prostorije su pretvorene u razrede i u ovim prostorima nema djetinjstva). Da li se teži manjim, intimnijim mjestima za stanovanje?
  11. Šta se dešava kada djeca napune 18 godina?
  12. Priče o djeci koja sa punoljetstvom treba da napuste domove za nezbrinutu djecu; koliko su ih domovi osposobili za budući život, postoji li državna aktivnost na uspješnom uključenju u život ove djece, postoje li NVO ili međunarodni projekti koji pomažu djeci u osamostaljivanju nakon napuštanja doma, jesu li i po čemu uspješni ti projekti kao npr., „Kuća na pola puta”.
  13. Ispitati da li promocija Smjernica UN-a za alternativno staranje može da bude snažan novi podsticaj deinstitucionalizaciji i reformi sistema dječije zaštite u BiH. Smjernice nisu adekvatno promovisane, pa mogu da posluže za priče ukoliko se detaljno i objektivno istraže uslovi u kojima trenutno djeca borave.

Literatura

  • Porodični zakon FBiH, „Službene novine”, FBiH35/05, 41/04.
  • Porodični zakon Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike Srpske”, 54/02, 41/08;
  • Šačić, Nermina. i Spahić, Besim, (2004). Novinarstvo u funkciji ljudskog napretka: elektronski mediji. Sarajevo: Internews B&H str.147-148, 152,154,156, 157
  • UNICEF Bosna i Hercegovina (web). Etičke smjernice UNICEF-a za izvještavanje o djeci, posjećeno 28.11.2016.
  • UNICEF Crna Gora (web). Djeca i mediji: priručnik za novinare -UNICEF; posjećeno 21.11.2016.
  • UNICEF & Dublin Institute of Technology (2007). Prava djeteta i novinarska praksa – iz perspektive ljudskih prava, Priručnik, posjećeno 29.11.2016.
  • United Nations (2009) Guidelines for the Alternative Care of Children, UN General Assembly (UNGA), 64/142, posjećeno 28.11.2016.
  • United Nations Children’s Fund (UNICEF) (2010). „At Home or in a Home?” Formal care and adoption of children in Eastern Europe and Central Asia, UNICEF CEE/CIS.
  • United Nations Children’s Fund (UNICEF), 2012. Children Under The Age Of Three In Formal Care In Eastern Europe and Central Asia. A Rights-Based Regional Situation Analysis, posjećeno 28.11.2016.
  • UNICEF, 2012, Call for action, posjećeno 28.11.2016.
  • UNICEF, TransMonEE baza podataka, posjećeno 21.11.2016.
  • Zakon o socijalnoj zaštiti Republike Srpske, Službeni glasnik RS, br. 37/12, član 17-18.
  • Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom, „Službene novine”, Federacije BiH, br.36/99,39/06,
  • Žegarac, Nevenka. (2014) Pravo deteta na kvalitetno staranje: Analiza sprovođenja smernica Ujedinjenih nacija za alterenativno staranje o decu zapadnog Balkana, posjećeno 21.11.2016.

Bilješke:

(1) Transmofmative Monitoring for Enhanced Egulity for Children (2010)

(2) Alat za procjenu provedbe smjernica Ujedinjenih naroda za alternativnu brigu o djeci, verzija 2.0, završni dokument, revidirano 09/01/13, Prikaz alternativnih oblika zaštite u Bosni i Hercegovini (2013) SOS Children’s Villages International.U štampi.

(3) Politika za zaštitu djece bez roditeljskog staranja i porodica pod rizikom od razdvajanja u FBiH 2006-2016 donesena je 2008. dok je RS 2009. g. usvojila Strategiju za unaprjeđenje socijalne zaštite djece bez roditeljskog staranja sa akcionim planom za period 2009-2014 i Strategiju za razvoj porodice u Republici Srpskoj za period 2009–2014. god.

Advertisements