Svaki novinar koji poštuje Konvenciju o pravima djeteta i Kodeks za štampu i online medije Vijeća za štampu BiH i koji zna osnove svog zanimanja ne bi trebao imati problema u tome da ispuni zadatak zbog kojeg ga je urednik poslao na teren u područje pogođeno katastrofom. Rad na terenu u vanrednim okolnostima često se sudara sa teorijskim normama i principima. Velike poplave koje su BiH pogodile u maju 2014. godine djecu pogađaju trenutno, ali su na njih ostavile i trajne posljedice. Kreatori medijskih sadržaja treba da obrate pažnju da načinom izvještavanja ne doprinesu traumatizaciji djece koja su pogođena katastrofama. Ovaj tekst problematizira iskustva novinara sa terena kao i neke etičke i moralne dileme koje se pojavljuju u ovakvim situacijama.

Ključne riječi: katastrofe, djeca u katastrofama, poplave, emocije, glas djece

Djeca u katastrofama: Najbrojnija i najranjivija

Prema podacima istraživanja „Psihosocijalna podrška djeci i porodicama nakon prirodnih katastrofa” koje je objavilo Društvo psihologa Republike Srpske, strah od poplava je treći na listi dječijih strahova, odmah iza zmije i mraka (Tutnjević, Letić, Lakić, 2015; 96). Uzme li se u obzir da u slučaju katastrofa bude mraka, a nerijetko i zmija, onda je jasno s čim se dijete suoči u samo nekoliko trenutaka.

Strahovi kod djece su zasnovani na realnim događajima. Djeca su navodila da strahuju od toga da će im voda ući u kuću, da će im odnijeti neku blisku osobu, da će im se kuća srušiti zbog klizišta. Pojedina djeca imaju i košmare u vezi sa poplavama. Djeca navode strah od poplave kao veliki strah, ne samo ako su ih lično doživjela ili im bila svjedoci, nego i ako su to gledali putem medija (Tutnjević, Letić, Lakić, 2015; 97).

„Ukoliko su roditelji ili druge značajne osobe u stanju da djeci pruže osjećaj sigurnosti i danormalizuju situaciju, djeca će ih lakše prebroditi. Ali, ukoliko odrasli nisu u mogućnosti da to pruže, pokazuju strah, panično ponašanje i nisu u stanju da brinu o djeci, ona će se osjetiti nesigurnom i nezaštićenom, što može ostaviti trajnije posljedice”, kazala je povodom objave rezultata predsjednica Društva psihologa Republike Srpske, Dijana Đurić.

Kako da novinara ne „ponese” priča

Svaki novinar zna, ili bi trebao znati, da osim informacije s terena, njegovu publiku zanimaju i emocije, ljudske priče kroz koje će pokazati razmjere katastrofe i možda potaknuti javnost da reaguje. Češće se to dešava sakupljanjem i slanjem pomoći, nego kada treba izvršiti pritisak prema nadležnim službama i donosiocima odluka da ispune obaveze prema građanima u takvim situacijama.

Sve to najlakše je uraditi kroz priče djece, i upravo tu određeni broj novinara „padne na ispitu”, jer ih, narodski rečeno „ponese priča“, i u želji da naprave dobro, prekrše Konvenciju, etičke i moralne kodekse. Otkrivanjem detalja koji se odnose na porodicu djeteta mogu ih dovesti čak i u opasnost.

Jedan portal je objavio, a desetine su prenijele priču, o šestogodišnjoj djevojčici bez roditelja iz naselja pogođenog klizištem koja se nakon toga našla sama u sarajevskom naselju Stup. Objavljeno je njeno ime, fotografija bez ikakvog pokušaja zaštite identiteta, i lokacija na kojoj boravi tokom dana, gdje prosi i igra se s psima lutalicama. „Tamara je kriva jer je Romkinja. I tako će uvijek biti, a život djecu ne štedi. Ni poplave nju nisu poštedjele… Volio bih da vam mogu ispričati njenu pretužnu priču, ali ime je jedino što ćete saznati. Ne želi, ali i ne smije govoriti o sebi“, napisao je autor koji je u samo nekoliko redaka uspio prekršiti sve što se može prekršiti, iako je želio pomoći.

S druge strane imamo medije koji djecu često potpuno ignorišu ili tretiraju kao objekte: ona su tu eventualno samo kao dio kadra, bez mogućnosti da nešto kažu, iako imaju puno toga za reći. Na koncu, pravo djeteta da budu subjekti prepoznaje i Konvencija koja kaže: „Dijete će imati slobodu izražavanja, i to pravo uključuje slobodu da traži, prima i daje informacije i ideje svih vrsta” (Konvencija, član 13).

Djeca znaju više nego što mislimo

Naravno da novinari ne bi trebali prići djetetu koje plače pored poplavljene kuće i staviti mikrofon pred njega, uključiti kameru i rasvjetu. U velikom broju slučajeva novinar im jejedina osoba „iz vanjskog svijeta” koju susreću nakon nekog vremena poslije katastrofe o kojoj često žele razgovarati. Novinar ipak na umu treba imati da ne može i ne smije objaviti sve što mu je dijete reklo u razgovoru, čak i ako ga o tome nije pitao. Kodeks jasno kaže da djeci ne treba postavljati pitanja „koja se odnose na porodicu djeteta”.

Potrebno je da pitanja koja se postavljaju djeci ne budu takva da ih ponovo traumatiziraju, kao što su „Da li ti je poplava uništila kuću?”, „Jesu li ti uništene igračke?”, „Da li ti se pas uspio spasiti iz poplave?“ Novinar bi trebao kreirati situaciju u kojoj će se priključiti trenutnoj temi o kojoj djeca razgovaraju i tako nastaviti normalan razgovor.

U mjestu Donja Paklenica kod Doboja Kutak za djecu bio je smješten u Osnovnu školu „Ozren“ čiji je donji sprat pogodila poplava, a djeca su bila u učionici na spratu.

„Lijepo nam je, družimo se, puno toga ćemo naučiti i volimo dolaziti ovdje. Puno je ljepše nego kada je bila poplava, voda je bila prljava, nanijela je mnogo smeća i opasnih mina“, rekla je tada Marijana, učenica četvrtog razreda. S njom su u grupi još i Marijana, Jovan, Elena i Bojan. Pošto je bio aktuelan problem pomjeranja minskih polja usljed poplava, na pitanje znaju li šta da rade ako vide minu ili nešto što im izgleda opasno, spremno su odgovorili: “Znamo: Ne diramo ništa i zovemo policiju ili roditelje!”

„Mama nas je probudila usred noći i rekla da moramo ići. Zemlja je bila sve do balkona i morali smo preko balkona bježati”, ispričao je u maju 2015. dječak Vedad u selu Željezno Polje koje je skoro potpuno uništeno u klizištu.

Čak i oni najmlađi godinu dana poslije poplava imali su nevjerovatno svježa sjećanja. Grupa djece u vrtiću „Radost“ u Bosanskom Šamcu su se nakon povlačenja vode igrala poplava u „Kutku“. Godinu poslije imali su druge igre, ali su se odlično sjećali svega i to su željeli da podijele: „Kad su bile poplave najviše su mi nedostajali drugari iz grupe”, ispričao je Benjamin.

„Meni je bila voda svud oko kuće, izvlačili su me s helikopterom! Zakačili smo se za špagu i ubacili su nas u helikopter!”, objašnjava mali Kristijan, a ostali u grupi dižu ruku da i oni ispričaju svoje iskustvo: „Ja sam isto išao u helikopter, ali smo išli čamcem tamo do pumpe pa smo tu ušli u helikopter!”, dodao je Benjamin.

Nikolina kaže da je s balkona uskočila u plastični čamac, pa onda u drveni, poslije toga u gliser pa na sigurno. „Ponijela sam svoju tablu da crtam!”, sjeća se Nikolina. Kako se borila protiv straha od poplave otkriva Sara: „Kad su mama i tata pili kafu na balkonu, ispod je bila poplava a ja sam se okrenula na drugu stranu da je ne gledam!”

Naučene lekcije

  • Ostati profesionalan, prenijeti informaciju i ne ugroziti privatnost;
  • Kada su lične priče u pitanju, novinar bi na umu trebao imati da je katastrofa prolazno stanje, i da osim svih nabrojanih razloga za očuvanje digniteta djece i porodica o kojima piše, mora na umu imati i to da će se ta porodica koliko-toliko oporaviti, da će djeca krenuti u školu i susresti se sa nekim ko je priču o njima pročitao ili vidio na TVu. Priču naravno treba ispričati, ali djeca, kao što se može vidjeti iz izjava mališana iz Šamca, bez obzira na sve, nisu jadna, već su mali heroji koji se na svoj način bore da prevaziđu ono što ih je pogodilo. „Igram se s macama, one su tu od susjeda, dođu pa pobjegnu. Ovdje imam i više djece nego kod svoje kuće, igramo se i trčimo po selu“, ispričala je Gordana radujući se skorom polasku u školu. Kazala je da zna pisati ali još uči da čita. Gordana je djevojčica s medvjedićem iz malog sela pored Odžaka koja je na neki način postala slika djece u poplavama iako se na fotografiji nije vidjela voda. Gordana je u vrijeme nastanka fotografije već bila svjesna da je kuća poplavljena, ali i vjerovala da će se brzo vratiti u svoju sobicu.
  • Napisati novinarski zanimljivu priču o djeci s područja pogođenih prirodnom katastrofom i zaštiti djetetov dignitet u osnovi je vrlo jednostavno: Novinar treba samo poštovati Konvenciju o pravima djeteta i Kodeks za štampu i online medije Vijeća za štampu BiH.

Istraživačka pitanja

  1. Razmisliti o vrsti i obimu medijskog prostora posvećenog djeci u katastrofama;
  2. Navesti primjer dobre i loše prakse izvještavanja o djeci u katastrofama;
  3. Pročitati tekstove iz literature i razgovarati sa kolegama o dječjim stavovima u vezi poplava.

Literatura

  1. Tutnjević Slavica, Letić Nada, Lakić Siniša, 2015. „Analiza produkata i efekata radionica kao vida podrške za djecu iz poplavljenih područja“ u „ Psihosocijalna podrška djeci i porodicama nakon prirodnih katastrofa”, Društvo psihologa Republike Srpske, Banja Luka.
  2. „Sve više mališana strahuje od poplave“, Nezavisne.com, 15.07.2015.
  3. Panjeta Almir, 2014., „Kako djeca vide poplave: Doživljaji ‘mame heroine’, standup o izjavama političara, poskupljenje pitke vode…“
  4. Panjeta Almir, 2014; Dječije oaze: Djeca s poplavljenih područja dobijaju svoje kutke za igru, zabavu i učenje
  5. Panjeta Almir, 2014; Život se vraća u Doboj: Obdanište koje je bilo uništen u poplavama otvoreno uz dječiju graju, igru i ples „bubamara“ i „zeka“, Panjeta Almir, 2015; Djeca, godinu nakon poplava: “Bila sam na balkonu i okrenula leđa poplavi, nisam željela da je gledam!”
  6. Konvencija o pravima djeteta
Advertisements