Nasuprot materijalima dostupnim na službenim bh. jezicima, u kojima se preispituje kršenje dječijih prava u medijskim sadržajima u kojima se djeca pojavljuju kao žrtve, afirmativni sadržaji u kojima se ističu dječiji uspjesi i talenti rijetko kada podliježu analizi i preispitivanju, te će zadatak članka biti da pokrene javnu raspravu na ovu temu i ponudi osnovne smjernice. Nakon uvodnog dijela i definisanja pojma senzacionalizma, članak se bavi sadržajima u kojima se djeca nalaze u afirmativnom kontekstu a prepoznati su elementi kršenja njihovih prava. Uporedo se navodi stav stručnjaka koji, svako iz ugla svoje struke, analiziraju temu članka. Zatim, daju se prijedlozi za unaprjeđenje stanja u medijima u vezi sa izvještavanjem o dječijim uspjesima uz detaljnije objašnjenje.

Ključne riječi: dječiji uspjesi, kršenje dječijih prava, unaprjeđenje medijskog izvještavanja

Najbolji interes djeteta i roditelji

Mediji u BiH bave se djecom i pravima djeteta na nivou vijesti, uglavnom samo u slučajevima incidenata, ubistava, ranjavanja i dramatičnih situacija. Djeca su „glavni junaci” samo u crnim hronikama. Dobre i pozitivne stvari najčešće nemaju prostora za djecu (Ombudsman, str 11). Zbog toga, sadržaji u kojima se djeca pojavljuju u pozitivnom kontekstu rijetko kada podliježu analizi i osudi iako se često o dječijim uspjesima izvještava na senzacionalistički način.

Senzacionalizam u medijima je vrsta pristrasnog i kontroverznog izvještavanja pri kojem se pretjeruje u opisima određenih događaja i tema s ciljem povećanja gledanosti ili čitanosti. Namjerno se izostavljaju određene činjenice i informacije, površno izvještava, igra na kartu emocija kog gledalaca ili čitalaca, izostavlja kontekst ili predstavlja samo jedna strana nekog pitanja. Trivijalne informacije i događaji se preuveličavaju i predstavljaju kao važniili značajni (fair.org, 2016). U medijskim sadržajima, u kojima se djeca pominju u afirmativnom kontekstu, najčešće je „igranje na kartu emocija“.

Sa senzacionalističkim izvještavanjem o djeci kosi se i Konvencija o pravima djeteta, kao najznačajniji dokument koji se bavi zaštitom dječijih prava. U članu 16 navodi se da „nijedno dijete neće biti podvrgnuto proizvoljnom ili nezakonitom uplitanju u njegov privatni život, porodicu, dom ili dopisivanje, niti nezakonitim napadima na njegovu čast i ugled“.

Djeca u bh. medijima (1) najčešće su portretisana: u negativnim kontekstima (stereotipno crno-bijelo prikazivanje), kroz površni senzacionalistički pristup (vrednovanje djece isključivo po mjerilima odraslih) i kao sredstva za privlačenje pažnje (etrafika.net, 2014).

Rijaliti muzički programi se sve češće okreću najmlađim, te se u središtu raznoraznih programskih spektakla nalaze djeca, u kojima društvo koje poznaje samo zakon tržišta, na prvo

mjesto stavlja profit, ispred brige o samim učesnicima. Sredina u kojoj su djeca okružena kamerama najveći dio vremena čini izazove odrastanja još težim a pored toga, u takmičarskim emisijama, kod djece su prisutni i dodatni pritisci i osjećanje odbačenosti kada stvari ne teku po planu (Tešić, 2015). Svako izvještavanje o djeci, djecu izlaže pažnji javnosti i tuđim procjenama koje za dijete, s obzirom na njegov uzrast, mogu biti vrlo stresni. Danas ih slave i hvale, okruženi su kamerama, brojnim pitanjima neprimjerenim njihovom uzrastu, očekivanjima, a sutra kada ne postignu očekivani rezultat, ostaju sami sa osjećanjem krivnje što nisu opravdali povjerenje, što su iznevjerili očekivanja, osjećaju se odbačenim, i taj „neuspjeh“ može izazvati različite traume kod djece dugoročno (Stanković, 2015). Svjedoci smo da svake godine u raznim takmičenjima „bljesnu“ dječije zvijezde (2) koje ubrzo budu u potpunosti medijski zaboravljene i zamijenjene novim imenima.

Učešće djece u spektaklima zbog potencijalne štetnosti (izloženost stresu, poniženje, strah od neuspjeha, nošenje sa slavom itd.) bi se prije moglo tretirati kao kršenje dječijih prava nego uspjeh i takmičenje. To je frustrirajuće i krajnje stresno za mlade osobe, koje ne mogu da se adekvatno nose sa nastalim okolnostima i uspjehom (Šijaković, 2015).

Afirmativnim sadržajima se smatraju i medijski izbori za najljepše dijete, nekada i najljepšu bebu, koji takođe predstavljaju vid zloupotrebe najmlađih. Nije etički reći i odrediti da je neko dijete lijepo a neko manje lijepo i kod djece u ranom uzrastu potencirati fizičke atribute. U svijetu su poodavno od strane psihologa, psihijatara i sociologa takmičenja za ,,najljepše dijete“ prepoznata kao deformisani društveni događaji, u kojima roditelji zloupotrebljavaju djecu zarad sopstvenih želja i ambicija (Bursać, 2012).

Naučene lekcije (3)

  • Omogućiti profesionalnu podršku djeci i roditeljima.
  • Djeca u takmičarskim emisijama često se nalaze u neprijatnim situacijama, te su izloženi kritikama (konstruktivnim, ali ipak kritikama) pred širokim auditorijem sa čim se ne mogu adekvatno nositi.
  • Značajno je pitanje roditeljske odgovornosti za izlaganje djece pažnji javnosti kroz rijaliti programe jer dajući svoju saglasnost za učešće djece u ovim programima, roditelji vrlo često nisu svjesni kako se to dugoročno može odraziti na njihovu djecu. Kada dijete postane dio medijskih sadržaja, roditelji više nemaju kontrolu sa onim što će se kasnije događati (Stanković, 2015).
  • Svi mediji koji u svoje programe uključuju djecu trebali bi imati psihološku podršku djeci i roditeljima, čiji bi prevashodni zadatak bio da ih detaljno upoznaju o procesu učešća i mogućim efektima na dijete, kako bi roditelji mogli donijeti informisane odluke o učešću svoje djece. Ovi stručnjaci bi bili i na usluzi djeci koja se tokom učešća nađu u kriznim situacijama, koje ponekad mogu biti izuzetno dramatične ukoliko učešće nije prilagođeno razvojnim potrebama djece i njihovim emocionalnim i socijalnim kapacitetima.
  • Edukacija svih aktera u medijskim sadržajima
  • Komunikacija novinara i voditelja, kao i svih drugih aktera uključenih u medijski rad sa djecom, mora biti prilagođena dječijem uzrastu i njihovim razvojnim kapacitetima. Treba da imaju razvijenu svijest o dječijim pravima i najboljem interesu djeteta koji mora biti određen u odnosu na svako pojedinačno dijete. Potrebni su edukovani i senzibilni novinari koji bi bili fokusirani na elemente koje je potrebno izbjegavati u razgovoru sa djecom.
  • Novinare i urednike bi trebalo dodatno edukovati, ali i osobe zadužene za odnose sa javnošću zaposlene u institucijama/ustanovama (Ombudsman, str. 35). Svaki intervju sa djecom zahtijeva posebnu pažnju, ne treba ih ispitivati o privatnim stvarima porodice, niti o stvarima koje mogu prevazilaziti njihovu sposobnost rasuđivanja (Duronjić, 2014).
  • Potrebno je povećati broj rasprava, okruglih stolova, edukacija na ovu temu, te čuti glas struke koja poznaje šta je u najboljem interesu djeteta.
  • Afirmacija talentovane djece
  • Neophodno je obezbijediti afirmaciju talentovane djece kroz podršku stručnih lica, ali i u vidu revija, koncerata, amaterskih udruženja, udruženja građana, školskih sekcija i sl. Društvo bi trebalo da podrži talentovanu djecu kako bi imali više načina da svoje talente razvijaju i da se kroz njih afirmišu. Navedeni oblici su samo ideje, i oni već postoje ali su malobrojni i nisu dovoljno podržani, jer se u domenu vannastavnih aktivnosti djece, u koju uključujemo i podršku nadarenoj djeci danas sve plaća, tako da roditelji i djeca koja imaju talente a nemaju novca za tu podršku i afirmaciju učestvuju u rijaliti programima.
  • Tek kada dobiju nagradu ili ostvare uspjeh, djeca bivaju društveno prepoznata, rijetko ranije, pa je nužno usmjeravanje djece, od učitelja pa nadalje.
  • Naprimjer: u RS-u ne postoji nikakav centar, niti udruženje koje okuplja tim stručnjaka da rade sa nadarenom djecom, niti od opština i ministarstava za talenat i uspjehe na takmičenjima dobijaju stipendije (Stevanović, 2015).
  • Takmičarski duh se promoviše i kroz zvanični obrazovni sistem, i vrlo često umjesto da motiviše djecu, dovodi do raslojavanja među djecom, obeshrabruje i loše utiče na emocionalno zdravlje djece. Najčešće su za ovo odgovorni odrasli, koji preko djece zadovoljavaju neke druge vlastite potrebe (rejting u društvu, materijalna korist, nezadovoljene vlastite ambicije, profesionalni uspjeh). Mediji bi također, mogli da organizuju ovakve aktvnosti i programe, bez takmičarskog karaktera (4).
  • Poštovanje regulatornog okvira
  • Od svih medija, pa i komercijalnih, potrebno je očekivati da ne proizvode sadržaje koji štete djeci i njihovom interesu, a svako kršenje, bez izuzetka, sankcionisati. Neprovođenje utvrđene medijske regulative je problem na koji se u narednom periodu mora staviti poseban akcenat.
  • Također, mora postojati etika novinara, koja bi zahtijevala rukovođenje dobrom praksom i ukusom. Novinari bi trebali da znaju da svako izvještavanje o djeci, djecu izlaže javnosti, te da moraju razmišljati o najboljem interesu djeteta. Potrebno je postaviti pitanje da li dijete treba da trpi pažnju javnosti, da se pojavljuje u kontekstu o kojem postoji namjera izvještavanja.
  • Kancelarija Ombudsmana za ljudska prava BiH preporučuje pooštravanje sankcija za urednike i novinare, jer je ova oblast u BiH nedovoljno uređena.
  • Edukacija djece i roditelja
  • Odrasli najčešće misle da čine najbolje za svoju djecu kada podržavaju bez mjere njihove talente, često ih stavljajući pod pritisak koji ona ne mogu da izdrže. Javni nastup pred kamerama i publikom u studiju stresan je za svakoga, a pogotovo za djecu, posebno jer postoji i žiri koji ih ocjenjuje. Postavlja se pitanje kako djeca reaguju kada se snovi i očekivanja ne ispune i da li je baš to djetetu bilo neophodno? Sjajno je da postoje programi preko kojih će se prepoznati talenti ali trebalo bi ih spustiti na neki normalniji nivo, da se ne stvara toliki pritisak i medijska izloženost djece (Dušanić, 2015).
  • Trebalo bi na različite načine informisati i edukovati roditelje o tome kako da podrže talente svoje djece a da time ne ugrožavaju njihovo mentalno zdravlje i ne krše njihova prava.

Literatura

  • Bursać, Dragan (2012). Čije je dijete najljepše, pristup 20.12.2016.g.
  • Duronjić Tatjana (2014, jun). Konferencija: „Djeca i mediji, mediji za djecu”, FPN Banja Luka
  • Fairness & Accuracy In Reporting (2013). „Issue Area: Sensationalism”, pristup 20.12.2016.g.
  • Ombudsman za ljudska prava BiH (2012). „Preporuke za unapređenje zaštite prava djece na privatnost kada su prava narušena od strane medija u BiH”, Banja Luka.
  • Stevanović, Vanja, (2015). Nadarena djeca bez podrške institucija, pristup 20.12.2016.g.
  • Šijaković Ivan (sociolog), Stanković Andrea (psiholog ispred Ombudsmana za djecu RS),
  • Dušanić Srđan (psiholog), svi, 9.1.2015, u tekstu „Potrošačku kulturu ne zanimaju sudbine djece”.
  • Tešić, Ognjen (2015), etrafika.com, „Najmlađi u rijalitijima”: Potrošačku kulturu ne zanimaju sudbine djece, pristup 20.12.2016.
  • UN, 1989, Konvencija o pravima djeteta

Bilješke:

  • Istraživanje Tatjane Duronjić, profesorice Fakulteta političkih nauka u Banjaluci
  • Upečatljiv primjer je Ilma Karahmet iz Kiseljaka koja se izuzetno uspješno, kao trinaestogodišnjakinja, takmičila 2014. godine u „X factor-u“. Nakon prvog nastupa, proglašena je favoritom takmičenja, mediji su je intrevjuisali, intenzivno je nastupala, da bi nakon ispadanja iz takmičenja ubrzo bila u potpunosti medijski zaboravljena, što je, kako su tvrdili njeni poznanici, teško podnijela.
  • Preporuke napisane u saradnji sa organizacijom „Zdravo da ste“ iz Banjaluke.
  • Ili da se takmičenje završi proglašenjem pobjednika, dok se ostali takmičari ne rangiraju od 2. do posljednjeg mjesta.
Advertisements