Članak problematizira tematiku dječije suicidalnosti koja je potpuno zanemarena u bosanskohercegovačkom društvu. S obzirom na to da je ovo tema koja je najčešće tretirana u medijima u rubrikama crnih kronika, neprofesionalni pristup u izvještavanju natjerao nas je da se posebno pozabavimo „Whertherovim efektom” čije bi razumijevanje moralo da bude jedna vrsta imperativa kada se izvještava o djeci koja žele da samoubistvom riješe svoje probleme ili skrenu pažnju na sebe. Ne ulazeći u pozadinu fenomena suicida koji je predmet različitih naučnih disciplina, članak želi da se usredotoči na posljedice senzacionalističkog izvješavanja, nudeći niz preporuka o nužnosti profesionalnog pristupa dječijoj suicidalnosti, jer svaki aspekt dječijeg života ili dječije smrti mora biti izuzet i pošteđen novinarske estradizacije i medijske komercijalizacije.

Ključne riječi: dječija suicidalnost, mentalno zdravlje, „Wertherov efekat”, reprezentacija, društveno odgovorno novinarstvo

Reprezentacija u medijima

Mediji predstavljaju javni život kroz debate i dijaloge. Oni, po svojoj definiciji, reagiraju na kontroverzne događaje. Međutim, u savremenoj medijskoj kulturi dominanti informativni mediji predstavljaju suštinski izvor kulturne pedagogije jer nas u velikoj mjeri „uče” kako treba da se ponašamo, šta treba da mislimo, osjećamo, vjerujemo, čega da se plašimo i šta da želimo.

Reprezentirajući određene informacije o dječijem mentalnom zdravlju, mediji socijaliziraju i učvršćuju stavove kod javnosti, između ostalog, i o ovoj, veoma osjetljivoj temi. Izvještavanje o suicidu često je tema rasprava novinarskih krugova koje idu u dvije krajnosti. Jedni zagovaraju da se o ovim temama ne izvještava uopće, dok drugi nude niz argumenata koji idu u prilog zaštite prava javnosti na informaciju.

Primarna funkcija medija, jeste da javnost informiše i educira o svemu, pa tako i o dječijoj suicidalnosti, međutim, ove pojave se u bosanskohercegovačkim medijima obrađuju uglavnom senzacionalistički, romantičarski i neprofesionalno. O posljedicama takvog izvještavanja rijetko govorimo, iako znanost upozorava da površan pristup ovim temama donosi ogromne štete, ne samo umrlom, njegovoj porodici i prijateljima, nego i drugoj djeci, najviše onoj koja su mentalno nestabilna. Poseban negativni efekat zabilježen je kod tinejdžera koji, kada se nađu pred životnim izazovima, često tragaju za neprihvatljivim metodama rješavanja problema i skretanja pažnje na sebe. Nažalost, bosanskohercegovačka praksa ukazuje da mediji najčešće izvještavaju o suicidu bez da prave ikakvu dobnu razliku, niti suicid dovode u vezu s duševnim poremećajima, depresijom ili nekim drugim aspektom mentalnog zdravlja. Nepotrebno davanje publiciteta samoubistvu može da kod nedovršenog razvoja mlade ličnosti probudi želju za pažnjom ili slavom.

Odsustvo edukativnog sadržaja o važnostima mentalnog zdravlja, posebno onog koje se odnosi na djecu, doprinosi simboličkom održavanju nejednakosti među najmlađim članovima zajednice koje se vrši i putem medija. Ova tema najčešće je skrivena u izvještajima crne hronike koji obiluju ovakvim vijestima, gdje su tekstovi i prilozi, nažalost, opremljeni na nezreo način bez potrebe da se dopre do srži problema koji zahtijeva čitanje, istraživanje i neprestano usavršavanje novinarske etike. Društva koja se bave dječijom suicidalnošću upozoravaju da „samoubistvo” nije želja da se umre, nego „poziv”, „apel za pomoć”, te da izvještavanje o suicidu zahtijeva visoke etičke imperative.

Šta je Wertherov efekat?

Stupanj publiciteta koji se dobiva pričom o suicidu proporcionalan je broju samoubistava koja uslijede poslije toga. Riječ je o „Wertherovom efektu” kojim se označava oponašanje ili kopiranje samoubistava. On je nastao na temelju događaja iz 1774. godine kada je objavljenja Getheova priča, što je izazivalo slična samoubistva. Slično se dogodilo i sa Anom Karenjinom, zatim u New Yorku nakon izlaska knjige „Final Exit” Dereka Hamphirija, te u Francuskoj nakon izlaska priručnika „Samoubistvo, uputstvo za upotrebu”. Istraženo je da izvještavanje o samoubistvu povećava broj samoubistava (Wasserman, 1984). Naime, ono što treba imati uvijek na umu su faktori koji utiču na suicidalno ponašanje. Samoubistvo nikada nije rezultat jednog uzroka ili događaja. Obično je prouzrokovano složenom međuovisnošću mnogobrojnih faktora, kao što su mentalna ili tjelesna bolest, zloupotreba supstancija, porodični problemi, međuljudski sukobi i životni stresori. Samoubistvo NE bi trebalo opisati kao način kojim je dijete riješilo lične probleme kao što su siromaštvo, školski neuspjeh, vršnjačko, fizičko i psihičko nasilje, seksualno zlostavljanje u porodici ili školi itd. Reportaže trebaju naglasitiutjecaj koji samoubistvo ima na porodicu i druge preživjele, u smislu stigme i psihičke patnje. Veličanje žrtve samoubistva kao mučenika ili nekoga kome se dodjeljuju javne pohvale može sugerirati djeci koja su emotivno nesigurna da njihovo društvo cijeni suicidalno ponašanje. Umjesto toga, naglasak bi trebao biti na žaljenju zbog preranog odlaska.

Društeno odgovorno izvještavanje

Zbog nevedenih činjenica, bitno je insistirati na društveno odgovornom izvještavanju i preporukama koje nude stručnjaci (posebno Svjetska zdravstvena organizacija), s tim da treba znati da se u nekim zemljama ovake teme uopće ne tretiraju u medijima. Dosadašnja praksa demonstrira da mediji često izvještavaju o dječijoj suicidalnosti površno, stereotipno i senzacionalistički. Tokom 2016. i 2015. godine u BiH je neprihvatiljivo velik i značajan prostor u medijima ustupljen suicidima maloljetika. Od tragičnih događaja napravljen je neukusan medijski cirkus koji je izazvao medijsko zgražavanje javnosti, ali i reakciju stručne javnosti koja je osudila potrebu medijskog izvještavanja o suicidima djece. Pitanje etike i javnog ukusa je slojevito ali zahtijeva raspravu posebno ako se uđe u neku vrstu nekrofilije gdje se samoubistvo raščlanjuje do najsitnijih pojedinosti na najmorbidniji način.

Evo nekoliko savjeta koji se preporučuju novinarima u ovakvim situacijama:

Izbjegavati ekskluzivitet jer samoubistvo nije nikakva vijest bez obzira koliko nam se činilo da jeste (Stack, 1990). Snaga medija jeste i u onome što se ne objavljuje. Svjesni činjenice koliko je opasno i teško umoliti medije da odustanu od ovakvih informacija, preporučuje se poštovanje visokih profesionalnih i etičkih standarda.

Saradnja sa zdravstvenim institucijama u predstavljanju činjenica je neophodna. Ako redakcija odluči da objavljuje ovakve vijesti, onda je važno napomenuti koji mentalni problem je uzrokovao ovakvo dječije ponašanje. Umjesto patetike koja se proteže od sažaljevanja do okrivljivanja, kreatori medijskih sadržaja moraju ostaviti prostora za kontakte sa zdravstvenim institucijama koje će pomoći djeci, njihovim roditeljima kada primijete znakove koji ukazuju na probleme.

Stručnjaci, posebno psiholozi sugeriraju medijima da objavljuju isključivo pouzdane podatke, ne na naslovnim stranicama štampe, i prvim udarnim minutima vijesti i dnevnika, nego uvijek kao sporednu vijest. Sam događaj, ali i način izvedbe samoubistva, često je pod lupom javnosti i medija i nerijetko je na naslovnicama i prvim minutama informativnih programa. Poseban publicitet samoubistvu daje se djeci čiji su roditelji, familija ili prijatelji„poznati u javnosti”. „Žeđ“ za takvim informacijama najlakše je ugasiti informacijama koji ukazuju na rizike i znakove upozorenja. Veličanje samoubistva ili pravljenje senzacije od njega afirmira negativne načine suočavanja sa životnim izazovima i istovremeno doprinosti gubicima mladih života. Veličanje se postiže i poslije čina, tako što novinari i kamermani odlaze na sahrane ili dženaze bez roditeljskog pristanka. Posthumno herojstvo, također je opasno – posebno kod djece koja traže pažnju. Ukoliko tome dodamo i čestu upotrebu religijskih ili kulturnih stereotipa moguće je da se problem suicida multiplicira i da pažnja bude preusmjerena na irelevantne informacije u vezi toga (Pirkis, Blood, 2001).

Jezička terminologija i ovdje je važna. Treba izbjegavati izraze kao što su: „epidemija suicida” ili „mjesto sa najvišom stopom suicida”. Uprkos medijskom pritisku treba pažljivo postupati sa spontanim komentarima, kao što su „nije imao/la izbor”, „nije smjelo da ide kući sa slabim ocjenama”, „bilo je stid”, „osjaćala/o je krivicu“…. itd. U ovakvim situacijama, objavljivanje oproštajnih pisama je izuzetno problematično jer se iz njih navodno slute pravi odgovori, što javosti navodi da donosi pojednostavljene zaključke. Stoga, kreatorima medijskih sadržaja se preporučuje da ne izvještavaju ni o specifičnim detaljima načina samoubistva. Nerijetko se u medijima samoubistvo predstavi kao uspješno djelo sa detaljnim opisom načina izvedbe činai načina nabavke sredstava (pištolj, vješanje, trovanje). Izbjegavanje ovih detalja natjeralo bi svakog novinara da suicidalno ponašanje u svom izvještaju ne predstavi kao „razumljiv odgovor na društvene i kulturne promjene ili degradacije“ (Philips, 1992).

Kreatorima medijskih sadržaja se sugeriše da ne otkrivaju ni identitet umrle osobe. Novinari često objavljuju fotografije ne samo djeteta, nego i upotrebljenog načina i scene samoubistva. Svaku reportažu treba svesti na namanju moguću mjeru. Ukoliko redakcija procijeni neophodnost za ovu vijest, onda je važno isticati alternative samoubistvu, te pružiti obavijesti o teleapelima i drugim oblicima pomoći u zajednici (Samaritans, 2002).

Opisivanje fizičkih posljedica neuspješnih pokušaja samoubojstava (oštećenje mozga, paraliza itd.) također, može djelotvorno odvratiti od pokušaja suicida.

Naučene lekcije

  • Preovladavajući stav stručne, ali i medijske javnosti jeste da redakcije ne objavljuju vijesti o dječijem sucidu, jer se tako umnožavaju nove tragedije i patnje. No, ako se redakcije i opredijele za takav pristup, onda moraju pristupiti krajnje profesionalno jer dosadašnja praksa ukazuje da je etički diskurs u promišljanju suicida na margini kreatora medijskih sadržaja.
  • Mladi ljudi vjeruju medijima jer oni donose vijesti o njihovim junacima, idolima i medijskim zvijezdama. Upravo zbog ukazanog povjerenja i uticaja, medijima se sugeriše da izbjegavaju takve vijesti na naslovnim stranicama, ili u udarnim minutama vijesti i dnevnika. Štaviše, čak ni u biloj kojoj formi izvještaja ne preporučuje se iznošenje previše detalja, s punim imenom i prezimenom djece, objavljivanje oproštajnih pisama, okrivljivanje roditelja, škole, vršnjaka ili okoline. Takvo izvještavanje podstiče strah, krivicu i paniku u društvu sa tendencijom da bude kopirana/imitirana forma kod mladih za rješavanje problema s kojima se djeca susreću.
  • Zdravstvene instutucije u medijima se moraju učiniti vidljivijim jer podizanje svijesti o ovom problemu na adekvatan način motivirat će i djecu i njihove roditelje da se obrate za pomoć koja im je neophodna. Promišljenim i zrelim izvještavanjem o dječijem suicidu čuva se ideja o poštivanju prava na privatnost i prava na ljudsko dostojanstvo djece.

Istraživačka pitanja

  1. Istražiti da li vijesti o dječijoj suicidalnosti uopće treba tretirati u medijima?
  2. Razmisliti o pozitivnim i negativnim posljedicama izvještavanja o suicidu i razgovarati sa stručnjacima.

Literatura

  • Baume P, Cantor CH, Rolfe A. 1997; „Cybersuicide: the role of interactive suicide notes on the internet”, Crisis.
  • Bollen KA, Phillips DP. 1982; Imitative suicides: „A national study of the effects of television news stories”. American Sociological Review.
  • Department of Health; „National suicide prevention strategy for England”, London: Department of Health; 2002.
  • Phillips DP. 1974; „The influence of suggestion on suicide: Substantive and theoretical implications of the Werther effect”. American Sociological Review.
  • Pirkis J, Blood RW. 2001; „Suicide and the media: a critical review”, Canberra: Commonwealth Department of Health and Aged Care.
  • 2002. Media guidelines. Portrayals of suicide. Ewell, pristup 10.09.2016.
  • Stack S. 1990; „Audience receptiveness, the media, and aged suicide”, 1968-1980. Journal of Aging Studies.
  • Wasserman IM. 1984; „Imitation and suicide: A re-examination of the Werther effect”. American Sociological Review.
  • World Health Organization i IASP (Interanational Association for Suicide Prevencion),
  • Preventing Suicide A Resoure for Media Professionals, datum pristupa 15.08.2016.
Advertisements